Ukradeno?

Je li Danko Končar ruski biznismen u Hrvatskoj, ili hrvatski biznismen koji se obogatio u Rusiji? Možda i jedno i drugo…

Ima 76 godina, Zagrepčanin je, pravi, išao je školu sa Silvijem ”Silvekom” Degenom, koji kao predsjednik Kluba Zagrepčana ima patent na agramerštinu. Dankov otac bio je sveučilišni profesor, majka nastavnica. Završio je VII gimnaziju (u Križanićevoj), upisao ETF i diplomirao 1966. godine. Sve kako treba – da je još igrao vaterpolo u ”Mladosti” ili hokej u ”Medvešćaku” imao bi elitni AAA predikat. Zaposlio se ”Vjesniku” (održavanje u računskoj obradi podataka) i odslužio vojsku. Zatim se namjestio u karlovačkoj ”Jugoturbini”, velikom mašinskom poduzeću. Ondje je ostao pet godina i postao direktor inženjeringa. Završio je u zatvoru. Optužen je za gospodarski kriminal, primanje mita i pljačku državne imovine. Dobio je 12 godina robije. U Lepoglavi je proveo samo sedam godina, a morao je platiti i više od sto tisuća njemačkih maraka koje je, prema optužnici, izvukao na ime provizija. Pušten iz zatvora odlazi 1984. u Rusiju. Zatim se o njemu u Hrvatskoj nije čulo 19 godina.
Kad se opet pojavio, ispričao je da se obogatio na afričkim rudnicima rijetkih metala, koje plasira u svoje tvornice po cijelom svijetu. Počeo je investirati u zemljišta u Istri, gdje su ga pokušali prevariti (to je bila čuvena afera Cetinski), stanuje u Londonu, u Kensingtonu, te ima navodno portfelj od dvije milijarde dolara, a prije nekoliko godina kupio je ”Brodotrogir” od Milanovićeve vlade koja je bila presretna da se nekome uvali taj vrući krumpir (istodobno su prodali splitski škver domaćem biznismenu, tvorniščaru šarafa). Kako posluje ”Brodotrogir”? Od ugovorene investicije u brodogradnju (200 milijuna kuna) i u komplementarne djelatnosti (325 milijuna) realizirano je oko polovicu. Grade kemijske tankere od 50.000 tona, a veliki dio brodogradiišnog pomorskog dobra prenamijenjen je u marinu koja je, s obzirom na poziciju nasuproti gradskim zidinama možda najljepšu na Jadranu. Oko 300 radnika je viška. Firma se sad zove – ”Kermas Group”.

Je li Danko Končar jedini vlasnik kapitala kojim raspolaže i investira ga u svoje poslove? Nemoguće je u to proniknuti. U Rusiji, u načelu, stranci nikad ne mogu postati vlasnici velikog biznisa, nego su najčešće frontmeni ili vidljivi partneri, što je prikladnije nego da se pojavi neki oligrah pa se počne istraživati njegova prošlost, povezanost sa Solncevskim klanom ili uloga u ”aluminijskim ratovima”, ili sukobima oko nikla u Norilsku vođenim početkom devedesetih kad su trijumfirali Abramovič i Deripaska. Končar, pretpostavljam, nije produžena ruka Kremlja, ali da nema baš nikakve veze s Rusima, bilo bi vjerojatno pretjerano reći.

Kermas Group upravo je odabrana kao strateški partner – kupac – za grupu ”Uljanik”, koja se sastoji od pulskog škvera i riječkog brodogradilišta ”3. maj”. U Puli imaju 3000 radnika, u Rijeci oko 1700. Sva tri škvera zajedno približit će se poduzećima s najvećim brojem zaposlenih u zemlji – to su ”Konzum” i Zagrebački Holding, svaki s oko 11.000 radnika. Na tender za prodaju stigle su tri ponude – osim Končarove, ponudu je dao vlasnik ”Brodosplita”, Tomislav Debeljak, a drugu honkonški Bond Asian Ventures. To je privatna financijska korporacija kojom upravlja Gregory A. Duffell. Njegov CV ne bi se mogao više razlikovatio od Končareva – o Gregoryjevom poslovnom putu sve je poznato, a nikad nije bio u zatvoru. Bio je član uprave u divovskoj zrakoplovnoj kompaniji ”Emirates” i podigao visokotehnološke kompanije u Dubaiju, Maleziji i Tajlandu. Stigao je u Aziju iz Silicijske doline i smatra se pionirom uvođenja električnih vozila na Daleki Istok. Specijalnost mu je investiranje u startape i zrela poduzeća u oblasti transportra, tehnologije i nekretnina. Ali tko tu pozna Gregoryja? Nitko. Končara svi znaju, naš je, odavde, bez obzira što i koga zastupa. Tako su se isto hrvatski reptilski tabloidi okomili na onog bezveznjaka Antonija Alvarezu III, koji je u međuvremenu u svoju nevjerojatnu, zvjezdanu poslovnu biografiju upisao ”turnaround” nekoliku europskih kompanija s ukupnim dugom od gotovo 100 milijardi eura i oko 100.000 zaposlenih… Ali, miliji nam je bio naš elegantni šibenski poslovnjak Ante Ramljak, koji bi s promuklim glasom i rejbanicama mogao glumiti galeba druge dobi u narednom dalmatinskom filmu Nevia Marasovića. Već je zaoboravljen, osim zbog honorara koje je povukla njegova mala savjetnička armija.

Iz prodaje ”Uljanika” isključuje se, naravno, ”Uljanik plovidba”. To je firma koju su još koncem osamdesetih osnovala petorica namještenika – direktora – državnog brodogradilišta, pa u brodogradilištu počeli naručivati brodove, kojima će prevoziti teret. Bili su toliko uspješni da njihova tvrtka sa 35 zaposlenih sad posjeduje imovinu od 1,2 milijardi kuna – brodove izgrađene u ”Uljaniku”. ”Plovidba” mirno plove dalje. Sam ”Uljanik” u kojemu je, bez obzira na promjene režima, desetljećima direktorovao krupni dioničar ”Uljanik plovidbe”, Karlo Radolović, nije išlo tako dobro, što je živi dokaz da se s državnom firmom ne može uspješno poslovati kao s vlastitom. Valjda se nešto slično dogodilo i u ”Uljaniku” koji se otišao Bogu na istinu, tj. u bankrot. I to usprkos državnim financijskim inijekcijama naročito lijevih vlada koje su firmu podržavale štiteći svoju širu koalicijsku političku bazu. Na kraju su naveli ”Uljanik” da preuzme ”3. maj” – nagovorili su brodolomca da spasava drugog utopljenika, na što su ovi pristali, jer su se na vrijeme pobrinuli za čamac za spasavanje. No, kao i na ”Titanicu”, nije ih bilo dovoljno. Ako je vjerovati izvješćima medija o najbogatijim Hrvatima, ti su se maheri ubrojili medju vodeće nacionalne tajkune s osobnom u stotinama milijunima eura.

Svi škverovi, radnici i njihove obitelji, birači, ubuduće će ovisiti jedino o Danku Končaru i svemu za što on stoji. Time se on svrstava u prvi red domaćih biznismena s ruskom historijom i kapitalnim pozicijama stečenim poslovnim djelovanjem u majci Rusiji. Osim Končara, tu je, primjerice, Sergej ”Serjoža” Gladeljkin.

Serjoža je Hrvat, ima našu putovnicu, a inače je Rus. Živi neupadljivo u Lukovom Šugarju. Vlasnik je kontrolnih udjela u građevinskom poduzeću ”Hidroelektra”, cestogradnji ”Konstruktor” i u ”Dalekovodu”, koji ima velike poslove po Skandinaviji. Gladeljkin je jako uspješan. Sigurno mu neće odgovarati što će Pelješki most graditi kineske, a ne preostale hrvatske (njegove) firme, pa čak ni austrijski ”Strabag” koji se žalio na odluku hrvatskog ministarstva o izvođaču radova. U vlasničkoj strukturi ”Strabaga” 26 posto ima Oleg Deripaska. Gladeljkin je dao ponudu za kupnju državnog hotela ”Pelegrin” i rezort u Kuparima (za 4000 gostiju) koji skoro trideset godina stoji kao ruina.

Sve više ruskih povratnika i dolaznika pokazuje interes za jedinu zaista produktivnu hrvatsku privrednu granu – turizam. Još ranije, lošinjsku ”Jadranku d. d.” koja ima nekoliko vila i hotela u uvali Čikat, snubio je Mihajlo ”Miško” Perenčević. On je također dvadesetak godina proveo u Rusiji postavši ondje iznimno krupan poduzetnik. Nije se predstavljao kao vlasnik investicionog kapitala, nego kao prijatelj i zastupnik ruskih poduzetnika koji su na hrvatsko tržište došli preko jedne privatne moskovske banke. Možda je bio previše skroman da se nagurava i pravi važan, ali ideja je bila sigurno njegova (možda i novac, tko zna) jer je u Čikatu još u socijalizmu imao svoju malu vikendicu, pa mu je ta uvala prirasla srcu.

”Miško” je bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, zadužen za tehniku, i u doba rata je sa Željkom Tomljenovićem, drugim pomoćnikom, pribavljao specijalnu opremu za resor. Obojica su radili preko MUP-ove firme AKD dok je dr. Gregurić bio predsjednik hrvatske vlade. Gregurić je za ministra unutrašnjih poslova doveo Ivana Jarnjaka, koji se s obojicom pomoćnika dobro znao od ranije, kao direktor tvornice TEP (Tvornica elektrotehničkih proizvoda) pa su ga, navodno, upravo oni i preporučili… Tomljenović je imao velikih naprilika zbog posla koji je tada obavljao. ”Spiegl” ga je razotkrio kao ilegalnog trgovca oružjem u Slovačkoj (tu se sad priča rastežekao trakavica i u njoj se pojavljuje onaj slovački biznismen koji je dobio hotel ”Haludovo” i svjedočio o nekakvim dijamantima u Petračevom procesu). Sve je završilo tako da je Željko napustio domaću scenu i prebacio se u Rusiju. Onamo je otišao i Perenčević. Puno kasnije vraćaju se u Hrvatsku kao, reklo bi se, jako bogati ljudi.

Tomljenović stanuje sa svojim šogorom Božom Biškupićem u velikoj ”dvojnoj” vili na imanju okruženom visokim, visokim zidom i nigdje se ne pojavljuje, a ”Miško” se ukazao kao broker u poslu na Lošinju, gdje je ubrzo izgrađeno nekoliko najluksuznijih hotela na Jadranu, dok se projekt golf-igrališta na susjednom Cresu malo zavukao… Njegova žena kupila je najpoznatiji holivudski restoran, ”Dan Tana’s” u Santa Monici, okupljalište filmskih zvijezda.

Pavao Vujnovac, direktor vukovarskog poduzeća nije Rus, nije se obogatio u Rusiji, nego u Slavoniji, i to u Vukovaru. Ipak je i tu bilo potrebno malo ruskog magičnog praha. Biznismen iz Osijeka koji je tek zašao u peto desetljeće, Pavo se je diplomirao ekonomiju u Osijeku (u 31. godini) i zaposlio se 2006. u Prvom plinarskom društvu u Vukovaru (prije toga vodio je jedan kafe-restoran u Osijeku). PPD je tada bio mikroskopska mađarska firma, dio njemačkog koncerna E.ON. Posjedovali su plinsku mrežu izgrađena kreditom od 17 milijuna eura. Posao nije išao nikako i Nijemci su se odlučili povući, spremni da ga skupa s kreditom uvale bilo kome tko ga želi preuzeti. Pristao je njihov voditelj financija i prodaje, Pavo, koji je 2010. postao vlasnik te firme. I dalje je poslovala traljavo – sve do 2015. kad je došlo do golemog obrata.

PPD postaje distributer ruskog plina najvećeg na svijetu poduzeća ”Gazprom”. Ministar gospodarstva i energetike bio je tada Ivan Vrdoljak, Vujnovčev stari znanac iz Osijeka, koji sigurno nije stavljao zapreke poslovanju vukovarske firme. I, te 2015. godine od zanemarivih 0,14 milijuna prihoda u opskrbi tzv. poslovnih korisnika, PPD naglo skače na 36,8 milijuna, a iduće na 49,4 milijuna. Glavni su mu kupci bili zagrebačka Gradska plinara (60%) i MET Croatia Energy Trade u vlasništvu mađarskog MOL-a i s njim povezanih vlasnika – dakle i firma koja posjeduje polovicu u državnoj korporaciji INA morala se za distribuciju po Hrvatskoj opskrbljivati jeftinim ruskim plinom preko PPD-a. Još 30 milijuna kuna PPD je te revolucionarne 2015. prometovao na opskrbi kućanstava. Ukratko, biznis je rastao strelovito, a iz njega je postupno istisnuta nacionalna kompanija.

Do 2009. godine isporuka prirorodnog plina iz Rusije išla je preko INA-e. Zatim se poslovalo s podružnicom Gazprom Swiss, na temelju kratkoročnih ugovora, a od ove godine na snazi je direktni ugovor, potpisan na 10 godina između ”Gazproma” i PPD-a o isporuci milijardu prostornih metara plina godišnje (ukupno 2,35 milijardi dolara). Ruske poslovne novine ”Komersant” pišu da to LNG na Krku čini izlišnim, jer ”na sjeverozapadnom Balkanu nema ozbiljne alternative ruskom plinu”. Aut Pavo, aut nihil.

Iz ovoga se nameće stotinu pitanja, ali u ovom kontekstu zanimljivo je samo jedno – kako se širio i kako će se dalje širiti Vujnovčev biznis? Do sad je kupio udio u luci Ploče i ondje izgradio svoj terminal za ukapljeni naftni plin (propan, butan), koji se odatle vozi vlakom, potrošačima u BiH i u Hrvatsku. Vujnovac je iste one dramatične 2015. preuzeo većinski udio u privatnoj željezničkoj kompaniji Adria Transport koja opskrbljuje, uz ostale, kutinsku Petrokemiju, gdje se svake godine vozi 700.000 tona sirovine, što je 7 posto ukupnog željezničkog prometa u zemlji, s poznatim rezultatom – oko 120 milijuna gubitka godišnje. Ne za isporučioce plina, koji se naplaćuju zahvaljujući garancijama države, koja u u PKK-u štiti 1,711 radnika i direktora Đuru Popijača, koji je bio ministar gospodarstva i energetike prije Vrdoljaka. Pavo je sigurno spreman da otpiše dug i pretvori ga u glavnicu firme, ako se država nekako obaveže da će sponzorirati tu nekomercijalnu proizvodnju nekakvim poticajima za kupnju gnojiva koje bi proizvodio domaći proizvođač od ruskog plina.

Tko je osim zagrebačke plinare i PKK veliki Pavin kupac? Hrvatska elektroprivreda, naravno, firma koja troši puno para da po medijima i na sportskim događajima reklamira svoj proizvod te podupire više od 2000 projekata, udruga i klubova, sve pod devizom – Više od struje!

Više od struje? Manje od struje. HEP je stvorio cijeli ekosistem donacija, bavi se razminiranjem, pomaže poplavljenima, nagrađuje napredne osnovce, daje Crvenom križu. Čuva baštinu, podupire kulturu, financira kazališta, Dubrovačke ljetne igre i Sinjsku alku. Jedino se ne bavi dobavom plina za svoje plinske elektrane, pa je odjel koji se ranije time bavio, gotovo posve zamro, a posao su preuzeli INA i sve više PPD. Struja je, normalno, stravično poskupjela. Jer potrošač ne plaća samo struju nego i – Više od struje! – sve one hvalevrijedne akcije kojima bi se u nekoj bolje uređenoj državi bavila nadležena ministarstva i druga državna tijela. A i profiti za sve one instant-milijardere iz energetskog sektora, koji su se stvorili u doba Sanaderove i Milanovićeve vlade (dok im ni sada ne ide loše) mora odnekud doći…

HEP se ne bavi jedino razvojem PROIZVODNJE struje nego je nabavlja iz uvoza, kao jedna od energetski najovisnijih država ne samo ”sjeverozapadnog Balkana”. Ne gradi termocentrale, ne gradi vjetroelektrane, nije sagradila ni jednu hidroelektranu, nego preko posrednika dobavlja ruski plin i viškove bosanske i crnogorske električne energije. A postojigomilu projekata koje su mogli pokrenuti u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini ili u Albaniji i na Kosovu, kao regionalni partner nekim većim europskim korporacijama. Ali, za to bi trebali ljudi s poduzetničkim kapacitetom, a ne tzv. partijaneri koji završe na visokim pozicijama u takvim šugavim tvrtkama.

Status: Organizirani kriminal
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Korumpirano pravosuđe
Podobnost: HDZ/SDP/HNS/IDS/HSS
Pravomoćnost: U očekivanju zatvora

PITKA VODA – NAJVAŽNIJI HRVATSKI RESURS U RUKAMA STRANACA

Hrvatski pravni centar (HCP) nedavno je uputio otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću u kojem zahtijeva promijenu odluke Vlade o prijenosu ugovora o koncesiji „za crpljenje mineralnih voda i ugovora o koncesiji za crpljenje termalne vode za tehnološke potrebe i za prodaju na tržištu, s društva Jamnica d.d., Zagreb, na novog koncesionara Jamnica plus d.o.o., Zagreb. Ovom odlukom, koju je Vlada usvojila na sjednici  od 2. svibnja“, Jamnica je kao kompanija s ogromnim tržišnim potencijalom  predana u ruke stranaca. Naime, stanovitom nizozemskom holdingu prenijeta je koncesija na crpljenje do 280 milijuna litara na godinu do 2029. HPC upozorava kako se radi o političkom, dodajem i sigurnosnom pitanju, budući da je voda opće javno dobro i ljudsko pravo, a ne tržišna roba. Pitka voda zasigurno predstavlja najvažniji hrvatski prirodni resurs koji bi u narednim desetljećima u okolnostima globalnog zatopljenja i klimatskih promjena mogao snažno utjecati na sigurnost zemlje. Stoga, izvore pitke vode treba zaštititi, a u pismu HPC poziva Vladu da koncesiju povjeri javnom poduzeću.

Niz hrvatskih medija nastavio je s objavom alarmirajućih članaka o gubitku nacionalne kontrole nad najvećim izvorima pitke vode. Tako smo doznali (iako je riječ o staroj vijesti koja prolazi neopaženo, izvan radara javnosti) da četiri najveća izvora više nisu u hrvatskim rukama! Pored Jamnice, ostali smo bez Lipika, Svetog Roka i Cetine. Podravka je još 2016. prodala Lipički studenac slovenskoj tvrtki Radenska koja je u vlasništvu grupe Kofola sa sjedištem u Češkoj. Prijašnji vlasnik Svetog Roka završio je u stečaju (nije jasno kako mu je to uspjelo!), pa su punionicu preuzeli novi vlasnici iz sušne Saudijske Arabije. Četvrti izvor – Cetinu, pored domaćih poduzetničkih i lokalnih političkih snaga, preuzima offshore kompanija iz američke države Delaware, i to na 50 godina.

Najblaže rečeno, vrlo je neozbiljno da Vlada(e) sve to dopušta i mirno promatra. Razlog postajanja bilo koje vlade je zaštita nacionalnih interesa, kako javnih, tako i pojedinačnih. Stalna poskupljenja vode izravan su rezultat liberalizacije ove vrste komunalnih usluga i privatizacije izvora pitke vode.

Ujedinjeni narodi su 2008. godine proglasili pravo na vodu temeljnim ljudskim pravom. Međutim, s izuzetkom Slovenije, koja je prema Ustavu zabranila prodaju vlastitih vodnih resursa, čini se da zemlje u regiji nisu svjesne da loše i neodgovorno upravljanje vodama ugrožava jedno od temeljnih ljudskih prava njihovih građana. Tako se npr. privatizacija izvora pitke vode u Srbiji, ali i u ostatku regije odvijala gotovo nezapaženo. U Srbiji je nedavna izmjena Zakona o komunalnim uslugama omogućila privatnim tvrtkama da ponude usluge vodoopskrbe, što znači da voda više nije neotuđivo javno dobro kojim može upravljati samo javno poduzeće. Osobito je privatizacija tvrtki za flaširanje vode, odnosno njihova prodaja pod koncesijskim modelom (80% posjeduju strane tvrtke), snažno potisnula načelo javnog dobra. Nije čudo da su izvori pitke vode bili među prvim resursima koji se privatizirani u regiji. Uostalom, voda je vrhunska roba, a potrošača koliko želite.

Podaci Eurostata iz listopada 2017. pokazuju kako regija ima mnogo toga za ponuditi kada je riječ o vodi. Tako, Hrvatska ima prosjek od 27.330 kubičnih metara slatke vode po glavi stanovnika, što je stavlja na prvo mjesto u EU. Slovenija je na petom mjestu (15.550), Bugarska na sedmom mjestu (14.160), a Grčka na 14. mjestu (6.680), dok je Rumunjska s 1.840 kubičnih metara blizu granice od 1.700 kubnih metara po stanovniku, što je standard koji je postavio UN. Bitka za vodu kao javno dobro nije tek ograničena na regiju, ova rasprava snažno je prisutna i u okvirima Europske unije. Nevladina organizacija The European Water Movement upozorava da su izvori pitke vode ugroženi od strane nezasitih investitora koji žele zaraditi novac prodajući javni resurs. Širom EU-a ljudi podižu svoj glas protiv komercijalizacije vode, pa je tako do sada prikupljeno oko milijun potpisa kako bi se pravo na vodu proglasilo temeljnim ljudskim pravim na razini EU-a.

Na razini Europske unije postoje tri prijedloga koja se odnose na ovu tematiku –  model koji koriste Belgija, Italija i Slovenija. Međutim, samo je Slovenija usvojila Ustavne izmjene (u studenom 2016.) koje su definitivno onemogućile privatizaciju vodnih resursa, zbog čega su isti ostavljeni pod državnom upravom. U rujnu 2018. godine, pučka pravobraniteljica, Lora Vidović, organizirala je okrugli stol „Ljudsko pravo na vodu, je li vrijeme za zaštitu Ustavom“. Tada se moglo čuti da 6% stanovnika Hrvatske nema mogućnost priključenja na vodovod, četvrtina građana zbog povećanja cijena (pod pritiskom liberalizacije i privatizacije) kasni s plaćanjem režija, a da su razlike u cijeni vode na različitim područjima zemlje od sedam do 27 kuna. O cijeni vode odlučuje isporučitelj koji potpuno samovoljno donosi odluke i o isključivanju zbog neplaćanja.

Opasnost od privatizacije vode u budućnosti samo je jedna dimenzija problema realizacije temeljnog ljudskog prava na vodu. Prema međunarodnim preporukama (između ostalih i Svjetske zdravstvene organizacije) vlade bi građanima vodu trebale učiniti dostupnom – i u fizičkom i financijskom smislu (određenu kvalitetu i količinu vode, oko 70 litara po danu). Slovenija je prva država u Europi koja je to učinila, dok je u Belgiji, državi u kojoj je ljudsko pravo na vodu ostvareno u najvećoj mogućoj mjeri, svaki stanovnik ima po 15 kubika vode na godinu besplatno. Prema dr.sc. Desanki Sarvan, autorici knjige „Pravo na vodu“, na svjetskoj razini, oko 15 % usluga u vodoopskrbi drže privatni isporučitelji. Ipak,  nakon teških slučajeva privatizacije koja je dovela do enormnog rasta cijena vode, te isključivanja korisnika usluga u pojedinim zemljama (ova se praksa naročito proširila po zemljama Latinske Amerike).

Sigurna pitka voda temeljno je javno dobro koje građani očekuju od svoje vlade, ali nije jedino. Naime, javna dobra zahtijevaju vladinu intervenciju kako bi se osigurala adekvatna opskrba. Naime, javna su dobra ili usluge (sigurnost, zdravstvena i socijalna skrb, javno obrazovanje, dostupnost i zdravstvena ispravnost vode i namirnica, komunalne usluge…) dio ekonomije blagostanja i standarda građana, riječ je o dobrima koja tržište bez djelovanja države ne bi osiguralo ili bi ih pružalo u nedovoljnoj mjeri. Javna su dobra vrijednosti koje služe velikom broju građana, uključuju univerzalne dimenzije zajedničkog života, izraz su društvene potrebe, zapravo društveno dobro. U idealnom smislu, njihova temeljna obilježja jesu dostupnost za sve građane, nekonkurentnost i neekskluzivnost, što znači da svi članovi zajednice mogu uživati u moru, plažama, parkovima, kulturnoj i povijesnoj baštini, ali i u pitkoj vodi.

Javno je dobro usko povezano s javnim interesom koji bi trebao osigurati opću stabilnost i blagostanje neke zemlje, dok bi vlade, kao i lokalne vlasti trebale djelovati na suzbijanju problema poput kriminala, širenja bolesti, siromaštva, zagađenja…, budući da u suvremenim demokratskim društvima pravo na kvalitetnu i sigurnu životnu sredinu spada u temeljna ljudska prava.

Ipak, u razdoblju dominacije neoliberalne paradigme, pristup javnim dobrima postaje sve više ograničen, mnoga od njih postaju tržišna kategorija, te bivaju privatizirana. Europska unija sve se više oslanja na tržišni model raširen u Sjedinjenim Državama. Međutim, čak i u kolijevci neoliberalne ideologije, sve su češće i žešće rasprave o ovoj temi.

Status: Banana republika
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Politička mafija
Podobnost: HDZ
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

U lučici smo zatekli i vlasnika solane "Ramova" Ivana Šimića, koji je ogorčen potezom Ministarstva pomorstva i zabranom obavljanja svih djelatnosti...

- Ovo je neki pravni nesporazum. Pa nitko nikome ne može zabraniti pravo na život - veli Šimić, dodavši da mu je drago što rukovodstvo lučice djeluje razumno, čekaju rješenje o zabrani djelatnosti i ponašaju se sukladno uputama inspektora Ministarstva pomorstva.

Nakon pečaćenja, Nadzorni odbor PŠRD-a Ramova dopise je uputio na više od 400 adresa, od Županije do Ureda predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i USKOK-a, i u njima traže da se proglasi pomorsko dobro, katastarske čestice unesu u Katastar RH i gruntovnicu, da se donese prostorni plan naselja Krvavica i detaljni prostorni plan obuhvata luke nautičkog turizma, te da lučicom, sve dok bude poštivala zakone, isključivo upravlja PŠRD Ramova, kojoj se treba omogućiti sudjelovanje u natječaju za koncesiju kada se za nju steknu uvjeti.

- Na najdostojanstveniji način branit ćemo lučicu i njezine vrijednosti od bilo kakvog nazadovanja ili davanja tajkunima i podobnim osobama od strane Općine ili Županije. Osuđujemo svaki politički i gospodarski obračun na bilo kojoj razini i branit ćemo svoje radnike i njihovih ruku djelo na dobrobit Republike Hrvatske - poručuje Josipović, te napominje da je s inspektorom za pomorsko dobro prije pečaćenja pričao punih pet sati, nakon čega su mu on i direktor Tonči Čizmić dali na uvid svu potrebnu papirologiju, među kojom i nalaz i rješenje Ministarstva financija, koje je legaliziralo rad lučice jer su platili istu svotu novca kao i kada su plaćali koncesiju, a to je više od dva milijuna kuna za ovih 12 godina (svake godine po 200 tisuća kuna).

Tržišna procijenjena vrijednost luke je od 12 do 14 milijuna eura, a sva sredstva uložena u luku kroz zadnjih 20 godina iznose oko osam milijuna eura.

- S obzirom na to da brodove nema tko čuvati, ovrhom i pečaćenjem možemo očekivati da ćemo sve usidrene jahte ugledati kako plutaju Bračkim kanalom - veli Josipović i pojašnjava da je lučica državno vlasništvo pod upravljanjem Splitsko-dalmatinske županije, a osmogodišnju koncesiju Županija je PŠRD-u Ramovi dodijelila 1999. godine za ukupno 40 tisuća kvadrata.

I plaćali su je sve do dana današnjeg. Koncesiju za tadašnju derutnu lučicu prije 20 godina, kako tvrdi, potpisali su baškovoški načelnik Joško Roščić i direktor Čizmić, koji je u nepunih godinu i pol dana s ekipom iz Ramove napravio čudo, tako da je luka danas potpuno puna, u mokrom vezu s oko 210 brodova i suhom vezu s oko 130 brodova.

U lučici je stalno zaposleno 20 radnika i 10 sezonaca, od čega su i četvorica hrvatskih branitelja, a prema novoj sistematizaciji bit će ih zaposleno 55. Dobivena koncesija istekla je 2007. godine, prije 12 godina, a PŠRD Ramova Županiji je u više navrata sve do danas podnosila zahtjeve za njezinim produženjem ili za novim koncesijskim odobrenjem.

- Šutnjom administracije koja se oglušuje zajedno s Općinom Baška Voda, ne raspisuje se natječaj za novu koncesiju, pa od legalnih postajemo nelegalni korisnici luke isključivo krivnjom Općine Baška Voda i Županije. Za raspisivanje natječaja za koncesiju potrebno je da Općina Baška Voda luku proglasi pomorskim dobrom te upiše katastarske čestice istog pomorskog dobra u Katastar RH i Gruntovnicu makarskog suda, izradi DUPP naselja Krvavica i DUP obuhvata luke nautičkog turizma Krvavica - govori Josipović.

Pojašnjava i da PŠRD Ramova, iako nema koncesiju, svake godine Ministarstvu financija i Splitsko-dalmatinskoj županiji plaća iznos od 200 tisuća kuna, i to prema prema odluci i rješenju Ministarstva financija za obračun koncesije nakon 30. lipnja 2007. u skladu s važećim Zakonom o koncesiji.

- Ni u jednom trenutku nije postavljeno pitanje kako Županija i Ministarstvo financija primaju sredstva na svoj račun, iz čega slijedi da je korištenje koncesije do dana današnjeg praktično odobreno, bez ikakvog prekida, čime bi i sama ovrha trebala biti bespredmetna, kao i oduzimanje prava na rad. Za 12 godina to nisu mala sredstva, riječ je o milijunima kuna i to ne samo po osnovi koncesije, već i PDV-a, plaća zaposlenicima, a i svim ostalim davanjima - kazuje Josipović, dodavši da aktom ovrhe koja se trebala dogoditi 6. svibnja na dan pečaćenja, i koja je za sada najvjerojatnje odgođena do rješenja žalbe PŠRD-a Ramova na rješenje o ovrsi, RH, Županija i Općina Baška Voda zadaju smrtni udarac svima njima, i radnicima i vlasnicima oko 340 jahti i glisera hrvatskih i inozemnih državljana.

Status: Banana republika
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Korumpirano pravosuđe
Podobnost: HDZ/SDP
Pravomoćnost: U očekivanju zatvora

U petak je Večernji list predstavio futurističku viziju lanca Dalmapolisa, Manhattana na moru, a u istraživanju Promocije plus HDZ je sa više od 28 posto potpore birača potvrdio status uvjerljivo najjače političke stranke, na što je podsjetio i premijer Andrej Plenković, pohvalivši se na velikom stranačkom skupu u Gospiću kako je "HDZ stranka budućnosti, stranka hrvatskoga razvoja i napretka", predstavivši Ličanima i ministricu razvoja i europskih fondova: "Nije Gabrijela Žalac slučajno tu, ona za vas ima više od devetsto milijuna kuna projekata!". Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović te je večeri pak svim hrvatskim ženama čestitala Međunarodni dan žena, poručivši, citiram: "Drage moje žene, vaša odlučnost je jača od svih prepreka!".

Tako je na početku korizme, prije samo petnaestak dana, izgledala čista, pobjednička i ambiciozna Arkadija Hrvatska pod suverenim vodstvom nikad jače Stranke Budućnosti: Dinamo je nezadrživo stupao ka četvrtfinalu Europa lige, nezadrživo je rasla i industrijska proizvodnja, zidali su se Manhattani po Zagrebu, Dalmaciji i Lici, a odlučnost prkosnih hrvatskih žena na čelu s Predsjednicom Arkadije bila je, kako ono, "jača od svih prepreka".

Onda je sutradan ujutro javljeno kako je u saobraćajnoj nesreći u vinkovačkoj Ulici Ćirila i Metoda stradala desetogodišnja djevojčica, koju je osobni automobil marke Peugeot udario dok je pretrčavala kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza. Ispostavit će se kako je djevojčica pretrpjela samo lakše ozljede - lom kostiju potkoljenice - i da neće biti težih posljedica, pa bi bezvezna i nevažna vijest o jednoj bezveznoj i nevažnoj nezgodi bila spremna za arhiviranje i zaborav, da se nije uskoro saznalo kako je djevojčicu, što je Ulicu Ćirila i Metoda neoprezno prelazila izvan pješačkog prijelaza, automobilom marke Peugeot udarila zapravo - sama ministrica razvoja i europskih fondova Gabrijela Žalac. "Odlučna" i, kako vidimo, "jača od svih prepreka".

Onda se ispostavilo da u Ulici Ćirila i Metoda zapravo uopće i nema obilježenih pješačkih prijelaza. Onda se ispostavilo da ni ministrica europskih fondova zapravo uopće nema važeću vozačku dozvolu. Onda se ispostavilo da ministrica važeću vozačku dozvolu nema već gotovo tri godine. Onda je uplakana ministrica nakon tri dana premijeru ponudila ostavku, pravdajući se kako to nije uradila ranije jer je bila pod šokom, potresena i rastresena. Onda je premijer Andrej Plenković galantno odbio ministričinu ostavku, s obrazloženjem da se "to s prometnom nesrećom moglo dogoditi i bilo kome drugome".

Onda se saznalo da ministrica i nije bila baš toliko šokirana, potresena i rastresena, jer je već sutradan nakon nesreće u dobrom raspoloženju kao kuma prisustvovala krštenju sina svoje najbolje prijateljice. Onda se saznalo da je najbolja prijateljica ministrice Žalac i sama prije dva i pol mjeseca u Jakšiću pregazila pješakinju. Onda se saznalo da je najbolja prijateljica ministrice Žalac pješakinju pregazila s 1.36 promila alkohola u krvi. Onda se saznalo da je najbolja prijateljica ministrice Žalac pijana pobjegla s mjesta nesreće ne pruživši pomoć stradaloj ženi. Onda se saznalo da najboljoj prijateljici ministrice Žalac to nije prvi put. Onda se saznalo da protiv najbolje prijateljice ministrice Žalac nikad nije podignuta kaznena prijava, niti joj je oduzeta vozačka dozvola.
Onda se saznalo da je na krštenje sina svoje najbolje prijateljice, samo dan nakon vlastite prometne nesreće, ministrica Žalac stigla drugim automobilom, luksuznim Mercedesom koji se ne spominje u njenoj imovinskoj kartici. Onda su novinari taj luksuzni Mercedes snimili parkiran u dvorištu njene obiteljske kuće. Onda se saznalo da je luksuzni Mercedes u dvorištu njene obiteljske kuće parkiran već dva mjeseca, i da ga cijelo vrijeme vozi suprug ministrice Žalac. Onda je ministrica Žalac objasnila da to nije njen Mercedes. Onda je ministrica Žalac pojasnila da su taj Mercedes u stvari kupili njeni otac i majka, ali da oni doma nemaju mjesta za parking, pa ga drže kod kćerke ministrice.

Onda se saznalo da je majka ministrice Gabrijele Žalac stara HDZ-ovka i kadar Nadana Vidoševića, poznata kao slavonska kraljica stečajeva, i da je samo na stečaju Županjske banke radila više od dvanaest godina, uz mjesečnu naknadu od deset hiljada kuna. Onda se saznalo da je majka ministrice Žalac šefica vukovarsko-srijemske Gospodarske komore i da joj novi Mercedes baš nije neophodan, jer vozi službenu Škodu Octaviju. Onda je ministrica Žalac objasnila da je luksuzni Mercedes zapravo kupio njen otac.

Onda se saznalo da luksuzni Mercedes kojega je kupio ministričin otac košta pedeset hiljada eura. Onda je ministrica objasnila da su njeni roditelji taj Mercedes u stvari unajmili. Onda se saznalo da mjesečni najam tog Mercedesa košta više od devetsto eura. Onda je ministrica objasnila da su ga njeni roditelji možda ipak kupili. Onda je ministrica objasnila da ga ipak samo rentaju. Onda je ministrica Žalac obećala da će svakako pitati roditelje kako su točno nabavili luksuzni Mercedes.

Onda se saznalo da je taj novi Mercedes E klase u stvari automobil iz kataloga auto-kuće u vlasništvu šibenskog tajkuna Josipa Stojanovića Jollyja. Onda se saznalo da tajkun Jolly jako dobro poznaje ministricu europskih fondova. Onda se saznalo da je tajkun Jolly Gradu Splitu prodao dvadeset Mercedesovih autobusa upravo za pare iz europskih fondova. Onda se saznalo da europske pare za taj posao tajkun Jolly ipak nije dobio od ministrice Gabrijele Žalac, nego od ministra prometa Olega Butkovića. Onda se saznalo da je u Splitu upravo u toku natječaj za još osamnaest gradskih autobusa, ovaj put baš za pare iz resora ministrice Žalac. Onda se čekalo da se vidi hoće li i na tom natječaju pobijediti šibenski tajkun Jolly, ili možda hoće.

Onda se saznalo da tajkun Jolly osim ministrice Žalac i ministra Butkovića dobro poznaje i druge ministre. Onda se saznalo da je tajkunu Jollyju kredit od petnaest milijuna eura Hrvatska banka za obnovu i razvoj dala baš dok je na čelu Nadzornog odbora HBOR-a bio današnji ministar financija Zdravko Marić. Onda se saznalo da je i ministar Marić glasao za taj kredit. Onda se saznalo da su tajkun Jolly i ministar Marić zajedno bili na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Onda je objavljena fotografija s tribina na kojoj tajkun Jolly nosi ministra Marića na ramenima. Onda se ministar nije mogao sjetiti tko mu je uopće platio putovanje u Rusiju i ulaznice za utakmice. Onda se nikad nije saznalo tko je ministru Mariću platio putovanje u Rusiju i ulaznice za utakmice.

Onda je jednog dana luksuzni Mercedes nestao iz dvorišta kuće ministrice Žalac. Onda su novinari zatražili da im ministrica Žalac jednostavnim hrvatskim jezikom objasni tko je, kada i za koji novac kupio sporni Mercedes. Onda se ministrica Žalac požalila kako je žrtva hajke i kako joj netko očito smješta. Onda je ministrica Žalac pojasnila kako joj očito smješta netko unutar HDZ-a. Onda se predsjednik Sabora Goran Jandroković otvoreno narugao s ministricom Žalac, citirajući pjesmu splitskog repera Vojka V: "Možda je Vlada, možda su Srbi, možda masoni?". Onda se premijer Plenković uoči izbora za Europski parlament zatekao s utegom kompromitirane ministrice koju ne može smijeniti, jer bi ispalo da je - nakon što ju je sam branio - smjenjuje samo zbog pritiska javnosti.

Tako se, da skratim - niti petnaest dana nakon što je jedna desetogodišnja djevojčica neoprezno istrčala na kolnik vinkovačke Ulice Ćirila i Metoda - čista, pobjednička i ambiciozna Arkadija Hrvatska pretvorila u kaljužu u kojoj stečajni paraziti odgajaju djecu za ministre što će bez vozačkih dozvola voziti luksuzne automobile nejasna porijekla, pa zataškavati skandale najboljih prijatelja i kumova, od onih što nekažnjeno pijani gaze ljude i bježe s mjesta nesreće, do onih što ministre vode na utakmice i nose na ramenima, pa zauzvrat dobivaju milijunske kredite i poslove. A nikad jača Stranka Budućnosti već do pola korizme ispala leglo korumpiranih kuma i kumova što se međusobno svađaju pred kamerama.

Status: Organizirani kriminal
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Korumpirano pravosuđe
Podobnost: HDZ
Pravomoćnost: U očekivanju zatvora