PITKA VODA – NAJVAŽNIJI HRVATSKI RESURS U RUKAMA STRANACA
Hrvatski pravni centar (HCP) nedavno je uputio otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću u kojem zahtijeva promijenu odluke Vlade o prijenosu ugovora o koncesiji „za crpljenje mineralnih voda i ugovora o koncesiji za crpljenje termalne vode za tehnološke potrebe i za prodaju na tržištu, s društva Jamnica d.d., Zagreb, na novog koncesionara Jamnica plus d.o.o., Zagreb. Ovom odlukom, koju je Vlada usvojila na sjednici od 2. svibnja“, Jamnica je kao kompanija s ogromnim tržišnim potencijalom predana u ruke stranaca. Naime, stanovitom nizozemskom holdingu prenijeta je koncesija na crpljenje do 280 milijuna litara na godinu do 2029. HPC upozorava kako se radi o političkom, dodajem i sigurnosnom pitanju, budući da je voda opće javno dobro i ljudsko pravo, a ne tržišna roba. Pitka voda zasigurno predstavlja najvažniji hrvatski prirodni resurs koji bi u narednim desetljećima u okolnostima globalnog zatopljenja i klimatskih promjena mogao snažno utjecati na sigurnost zemlje. Stoga, izvore pitke vode treba zaštititi, a u pismu HPC poziva Vladu da koncesiju povjeri javnom poduzeću.
Niz hrvatskih medija nastavio je s objavom alarmirajućih članaka o gubitku nacionalne kontrole nad najvećim izvorima pitke vode. Tako smo doznali (iako je riječ o staroj vijesti koja prolazi neopaženo, izvan radara javnosti) da četiri najveća izvora više nisu u hrvatskim rukama! Pored Jamnice, ostali smo bez Lipika, Svetog Roka i Cetine. Podravka je još 2016. prodala Lipički studenac slovenskoj tvrtki Radenska koja je u vlasništvu grupe Kofola sa sjedištem u Češkoj. Prijašnji vlasnik Svetog Roka završio je u stečaju (nije jasno kako mu je to uspjelo!), pa su punionicu preuzeli novi vlasnici iz sušne Saudijske Arabije. Četvrti izvor – Cetinu, pored domaćih poduzetničkih i lokalnih političkih snaga, preuzima offshore kompanija iz američke države Delaware, i to na 50 godina.
Najblaže rečeno, vrlo je neozbiljno da Vlada(e) sve to dopušta i mirno promatra. Razlog postajanja bilo koje vlade je zaštita nacionalnih interesa, kako javnih, tako i pojedinačnih. Stalna poskupljenja vode izravan su rezultat liberalizacije ove vrste komunalnih usluga i privatizacije izvora pitke vode.
Ujedinjeni narodi su 2008. godine proglasili pravo na vodu temeljnim ljudskim pravom. Međutim, s izuzetkom Slovenije, koja je prema Ustavu zabranila prodaju vlastitih vodnih resursa, čini se da zemlje u regiji nisu svjesne da loše i neodgovorno upravljanje vodama ugrožava jedno od temeljnih ljudskih prava njihovih građana. Tako se npr. privatizacija izvora pitke vode u Srbiji, ali i u ostatku regije odvijala gotovo nezapaženo. U Srbiji je nedavna izmjena Zakona o komunalnim uslugama omogućila privatnim tvrtkama da ponude usluge vodoopskrbe, što znači da voda više nije neotuđivo javno dobro kojim može upravljati samo javno poduzeće. Osobito je privatizacija tvrtki za flaširanje vode, odnosno njihova prodaja pod koncesijskim modelom (80% posjeduju strane tvrtke), snažno potisnula načelo javnog dobra. Nije čudo da su izvori pitke vode bili među prvim resursima koji se privatizirani u regiji. Uostalom, voda je vrhunska roba, a potrošača koliko želite.
Podaci Eurostata iz listopada 2017. pokazuju kako regija ima mnogo toga za ponuditi kada je riječ o vodi. Tako, Hrvatska ima prosjek od 27.330 kubičnih metara slatke vode po glavi stanovnika, što je stavlja na prvo mjesto u EU. Slovenija je na petom mjestu (15.550), Bugarska na sedmom mjestu (14.160), a Grčka na 14. mjestu (6.680), dok je Rumunjska s 1.840 kubičnih metara blizu granice od 1.700 kubnih metara po stanovniku, što je standard koji je postavio UN. Bitka za vodu kao javno dobro nije tek ograničena na regiju, ova rasprava snažno je prisutna i u okvirima Europske unije. Nevladina organizacija The European Water Movement upozorava da su izvori pitke vode ugroženi od strane nezasitih investitora koji žele zaraditi novac prodajući javni resurs. Širom EU-a ljudi podižu svoj glas protiv komercijalizacije vode, pa je tako do sada prikupljeno oko milijun potpisa kako bi se pravo na vodu proglasilo temeljnim ljudskim pravim na razini EU-a.
Na razini Europske unije postoje tri prijedloga koja se odnose na ovu tematiku – model koji koriste Belgija, Italija i Slovenija. Međutim, samo je Slovenija usvojila Ustavne izmjene (u studenom 2016.) koje su definitivno onemogućile privatizaciju vodnih resursa, zbog čega su isti ostavljeni pod državnom upravom. U rujnu 2018. godine, pučka pravobraniteljica, Lora Vidović, organizirala je okrugli stol „Ljudsko pravo na vodu, je li vrijeme za zaštitu Ustavom“. Tada se moglo čuti da 6% stanovnika Hrvatske nema mogućnost priključenja na vodovod, četvrtina građana zbog povećanja cijena (pod pritiskom liberalizacije i privatizacije) kasni s plaćanjem režija, a da su razlike u cijeni vode na različitim područjima zemlje od sedam do 27 kuna. O cijeni vode odlučuje isporučitelj koji potpuno samovoljno donosi odluke i o isključivanju zbog neplaćanja.
Opasnost od privatizacije vode u budućnosti samo je jedna dimenzija problema realizacije temeljnog ljudskog prava na vodu. Prema međunarodnim preporukama (između ostalih i Svjetske zdravstvene organizacije) vlade bi građanima vodu trebale učiniti dostupnom – i u fizičkom i financijskom smislu (određenu kvalitetu i količinu vode, oko 70 litara po danu). Slovenija je prva država u Europi koja je to učinila, dok je u Belgiji, državi u kojoj je ljudsko pravo na vodu ostvareno u najvećoj mogućoj mjeri, svaki stanovnik ima po 15 kubika vode na godinu besplatno. Prema dr.sc. Desanki Sarvan, autorici knjige „Pravo na vodu“, na svjetskoj razini, oko 15 % usluga u vodoopskrbi drže privatni isporučitelji. Ipak, nakon teških slučajeva privatizacije koja je dovela do enormnog rasta cijena vode, te isključivanja korisnika usluga u pojedinim zemljama (ova se praksa naročito proširila po zemljama Latinske Amerike).
Sigurna pitka voda temeljno je javno dobro koje građani očekuju od svoje vlade, ali nije jedino. Naime, javna dobra zahtijevaju vladinu intervenciju kako bi se osigurala adekvatna opskrba. Naime, javna su dobra ili usluge (sigurnost, zdravstvena i socijalna skrb, javno obrazovanje, dostupnost i zdravstvena ispravnost vode i namirnica, komunalne usluge…) dio ekonomije blagostanja i standarda građana, riječ je o dobrima koja tržište bez djelovanja države ne bi osiguralo ili bi ih pružalo u nedovoljnoj mjeri. Javna su dobra vrijednosti koje služe velikom broju građana, uključuju univerzalne dimenzije zajedničkog života, izraz su društvene potrebe, zapravo društveno dobro. U idealnom smislu, njihova temeljna obilježja jesu dostupnost za sve građane, nekonkurentnost i neekskluzivnost, što znači da svi članovi zajednice mogu uživati u moru, plažama, parkovima, kulturnoj i povijesnoj baštini, ali i u pitkoj vodi.
Javno je dobro usko povezano s javnim interesom koji bi trebao osigurati opću stabilnost i blagostanje neke zemlje, dok bi vlade, kao i lokalne vlasti trebale djelovati na suzbijanju problema poput kriminala, širenja bolesti, siromaštva, zagađenja…, budući da u suvremenim demokratskim društvima pravo na kvalitetnu i sigurnu životnu sredinu spada u temeljna ljudska prava.
Ipak, u razdoblju dominacije neoliberalne paradigme, pristup javnim dobrima postaje sve više ograničen, mnoga od njih postaju tržišna kategorija, te bivaju privatizirana. Europska unija sve se više oslanja na tržišni model raširen u Sjedinjenim Državama. Međutim, čak i u kolijevci neoliberalne ideologije, sve su češće i žešće rasprave o ovoj temi.
Status: Banana republika
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Politička mafija
Podobnost: HDZ
Pravomoćnost: U očekivanju izbora
| Link | | |
