itemscope itemtype="http://schema.org/Article" Ukradeno?: U očekivanju izbora

Ukradeno?

Prvi i najstariji hrvatski portal s ciljem upozoravanja na korupciju, iskorjenjivanju politički povezanog kriminala i rasipnosti, te podrškom neovisnom i djelotvornom pravosuđu. Kontakt: korupcija.hr@gmail.com


PITKA VODA – NAJVAŽNIJI HRVATSKI RESURS U RUKAMA STRANACA

Hrvatski pravni centar (HCP) nedavno je uputio otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću u kojem zahtijeva promijenu odluke Vlade o prijenosu ugovora o koncesiji „za crpljenje mineralnih voda i ugovora o koncesiji za crpljenje termalne vode za tehnološke potrebe i za prodaju na tržištu, s društva Jamnica d.d., Zagreb, na novog koncesionara Jamnica plus d.o.o., Zagreb. Ovom odlukom, koju je Vlada usvojila na sjednici  od 2. svibnja“, Jamnica je kao kompanija s ogromnim tržišnim potencijalom  predana u ruke stranaca. Naime, stanovitom nizozemskom holdingu prenijeta je koncesija na crpljenje do 280 milijuna litara na godinu do 2029. HPC upozorava kako se radi o političkom, dodajem i sigurnosnom pitanju, budući da je voda opće javno dobro i ljudsko pravo, a ne tržišna roba. Pitka voda zasigurno predstavlja najvažniji hrvatski prirodni resurs koji bi u narednim desetljećima u okolnostima globalnog zatopljenja i klimatskih promjena mogao snažno utjecati na sigurnost zemlje. Stoga, izvore pitke vode treba zaštititi, a u pismu HPC poziva Vladu da koncesiju povjeri javnom poduzeću.

Niz hrvatskih medija nastavio je s objavom alarmirajućih članaka o gubitku nacionalne kontrole nad najvećim izvorima pitke vode. Tako smo doznali (iako je riječ o staroj vijesti koja prolazi neopaženo, izvan radara javnosti) da četiri najveća izvora više nisu u hrvatskim rukama! Pored Jamnice, ostali smo bez Lipika, Svetog Roka i Cetine. Podravka je još 2016. prodala Lipički studenac slovenskoj tvrtki Radenska koja je u vlasništvu grupe Kofola sa sjedištem u Češkoj. Prijašnji vlasnik Svetog Roka završio je u stečaju (nije jasno kako mu je to uspjelo!), pa su punionicu preuzeli novi vlasnici iz sušne Saudijske Arabije. Četvrti izvor – Cetinu, pored domaćih poduzetničkih i lokalnih političkih snaga, preuzima offshore kompanija iz američke države Delaware, i to na 50 godina.

Najblaže rečeno, vrlo je neozbiljno da Vlada(e) sve to dopušta i mirno promatra. Razlog postajanja bilo koje vlade je zaštita nacionalnih interesa, kako javnih, tako i pojedinačnih. Stalna poskupljenja vode izravan su rezultat liberalizacije ove vrste komunalnih usluga i privatizacije izvora pitke vode.

Ujedinjeni narodi su 2008. godine proglasili pravo na vodu temeljnim ljudskim pravom. Međutim, s izuzetkom Slovenije, koja je prema Ustavu zabranila prodaju vlastitih vodnih resursa, čini se da zemlje u regiji nisu svjesne da loše i neodgovorno upravljanje vodama ugrožava jedno od temeljnih ljudskih prava njihovih građana. Tako se npr. privatizacija izvora pitke vode u Srbiji, ali i u ostatku regije odvijala gotovo nezapaženo. U Srbiji je nedavna izmjena Zakona o komunalnim uslugama omogućila privatnim tvrtkama da ponude usluge vodoopskrbe, što znači da voda više nije neotuđivo javno dobro kojim može upravljati samo javno poduzeće. Osobito je privatizacija tvrtki za flaširanje vode, odnosno njihova prodaja pod koncesijskim modelom (80% posjeduju strane tvrtke), snažno potisnula načelo javnog dobra. Nije čudo da su izvori pitke vode bili među prvim resursima koji se privatizirani u regiji. Uostalom, voda je vrhunska roba, a potrošača koliko želite.

Podaci Eurostata iz listopada 2017. pokazuju kako regija ima mnogo toga za ponuditi kada je riječ o vodi. Tako, Hrvatska ima prosjek od 27.330 kubičnih metara slatke vode po glavi stanovnika, što je stavlja na prvo mjesto u EU. Slovenija je na petom mjestu (15.550), Bugarska na sedmom mjestu (14.160), a Grčka na 14. mjestu (6.680), dok je Rumunjska s 1.840 kubičnih metara blizu granice od 1.700 kubnih metara po stanovniku, što je standard koji je postavio UN. Bitka za vodu kao javno dobro nije tek ograničena na regiju, ova rasprava snažno je prisutna i u okvirima Europske unije. Nevladina organizacija The European Water Movement upozorava da su izvori pitke vode ugroženi od strane nezasitih investitora koji žele zaraditi novac prodajući javni resurs. Širom EU-a ljudi podižu svoj glas protiv komercijalizacije vode, pa je tako do sada prikupljeno oko milijun potpisa kako bi se pravo na vodu proglasilo temeljnim ljudskim pravim na razini EU-a.

Na razini Europske unije postoje tri prijedloga koja se odnose na ovu tematiku –  model koji koriste Belgija, Italija i Slovenija. Međutim, samo je Slovenija usvojila Ustavne izmjene (u studenom 2016.) koje su definitivno onemogućile privatizaciju vodnih resursa, zbog čega su isti ostavljeni pod državnom upravom. U rujnu 2018. godine, pučka pravobraniteljica, Lora Vidović, organizirala je okrugli stol „Ljudsko pravo na vodu, je li vrijeme za zaštitu Ustavom“. Tada se moglo čuti da 6% stanovnika Hrvatske nema mogućnost priključenja na vodovod, četvrtina građana zbog povećanja cijena (pod pritiskom liberalizacije i privatizacije) kasni s plaćanjem režija, a da su razlike u cijeni vode na različitim područjima zemlje od sedam do 27 kuna. O cijeni vode odlučuje isporučitelj koji potpuno samovoljno donosi odluke i o isključivanju zbog neplaćanja.

Opasnost od privatizacije vode u budućnosti samo je jedna dimenzija problema realizacije temeljnog ljudskog prava na vodu. Prema međunarodnim preporukama (između ostalih i Svjetske zdravstvene organizacije) vlade bi građanima vodu trebale učiniti dostupnom – i u fizičkom i financijskom smislu (određenu kvalitetu i količinu vode, oko 70 litara po danu). Slovenija je prva država u Europi koja je to učinila, dok je u Belgiji, državi u kojoj je ljudsko pravo na vodu ostvareno u najvećoj mogućoj mjeri, svaki stanovnik ima po 15 kubika vode na godinu besplatno. Prema dr.sc. Desanki Sarvan, autorici knjige „Pravo na vodu“, na svjetskoj razini, oko 15 % usluga u vodoopskrbi drže privatni isporučitelji. Ipak,  nakon teških slučajeva privatizacije koja je dovela do enormnog rasta cijena vode, te isključivanja korisnika usluga u pojedinim zemljama (ova se praksa naročito proširila po zemljama Latinske Amerike).

Sigurna pitka voda temeljno je javno dobro koje građani očekuju od svoje vlade, ali nije jedino. Naime, javna dobra zahtijevaju vladinu intervenciju kako bi se osigurala adekvatna opskrba. Naime, javna su dobra ili usluge (sigurnost, zdravstvena i socijalna skrb, javno obrazovanje, dostupnost i zdravstvena ispravnost vode i namirnica, komunalne usluge…) dio ekonomije blagostanja i standarda građana, riječ je o dobrima koja tržište bez djelovanja države ne bi osiguralo ili bi ih pružalo u nedovoljnoj mjeri. Javna su dobra vrijednosti koje služe velikom broju građana, uključuju univerzalne dimenzije zajedničkog života, izraz su društvene potrebe, zapravo društveno dobro. U idealnom smislu, njihova temeljna obilježja jesu dostupnost za sve građane, nekonkurentnost i neekskluzivnost, što znači da svi članovi zajednice mogu uživati u moru, plažama, parkovima, kulturnoj i povijesnoj baštini, ali i u pitkoj vodi.

Javno je dobro usko povezano s javnim interesom koji bi trebao osigurati opću stabilnost i blagostanje neke zemlje, dok bi vlade, kao i lokalne vlasti trebale djelovati na suzbijanju problema poput kriminala, širenja bolesti, siromaštva, zagađenja…, budući da u suvremenim demokratskim društvima pravo na kvalitetnu i sigurnu životnu sredinu spada u temeljna ljudska prava.

Ipak, u razdoblju dominacije neoliberalne paradigme, pristup javnim dobrima postaje sve više ograničen, mnoga od njih postaju tržišna kategorija, te bivaju privatizirana. Europska unija sve se više oslanja na tržišni model raširen u Sjedinjenim Državama. Međutim, čak i u kolijevci neoliberalne ideologije, sve su češće i žešće rasprave o ovoj temi.

Status: Banana republika
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Politička mafija
Podobnost: HDZ
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

Link|


Moje ime je Luka Jelčić, imam 30 godina, nezaposlen, bivši "bivši hrvatski mladi poduzetnik" i nažalost ovo je moja priča", napisao je na Facebook profilu svog OPG-a Jelčić Kican.

"Moja priča počinje malo prije 2012. godine, nakon završetka fakulteta. Uvijek je bila dvojba kao i svakog mladog čovjeka nakon završene škole. Ostati u Zagrebu i graditi karijeru ili vratiti se doma i s Obitelji pokušati izgraditi nešto. Ja sam se pak, odlučio se za ovo drugo. Mlad, nadobudan otvorio sam poljoprivredni obrt, zasukao rukave i krenuo. Već sam u glavi imao konture što želim i na koji način to izvesti. Što bi se reklo od polja do stola. U zbilji se to i ostvarilo", nastavio je Jelčić. "Samo uz jednu VELIKU grešku. Ta greška je bila uzimanje poticaja od zavoda za zapošljavanje."

Jeličić kaže da to tada nije bila greška. "Svatko normalan razmišlja da ti na takav način država daje onaj potreban mali "kick", mislim u "normalnim" državama. Ugovor prema zavodu ispunjen korektno, aronija raste i čekamo na prve plodove. Sve kao u bajci", pojašnjava. "I tu sretna priča završava i počinje moja borba s vjetrenjačama i zaposlenicima od kumova, stričeva, rođaka itd."

Jelčić potom detaljno opisuje što se sve dogodilo poslije.

"Dolazi opomena da sam kršio ugovorne obveze. Zovem jednog zaposlenika na HZZ, zovem drugog, zovem trećeg... šaljem jedan prigovor, drugi, treći... svakog pitam isto pitanje. Gdje je moja greška? Naveli su ih par, jednu iza druge. Kako bih jednu demantirao pojavila bih se druga. A navodili su stvari i koje nisu u ugovoru, izmišljali, petljali, lagali... a nisu znali na kakav su tvrd orah naišli."

"Samo jedan dokaz, koji inteligentni ljudi rade na HZZ (čast iznimkama i poštenim djelatnicima od kojih su mi neki čak i dali podršku), čovjek mi uporno tvrdi da su "dobit i primitak ista stvar". Jedan je čak izjavio :"Gosparu pođite na sud, dobiti ćete 100%."

"I što pomisliti u tome trenutku?! Očigledno sam u pravu 150%, a prema svim izgledima ću morati na sud jer vidim da mi ništa drugo ne preostaje. Čak mi je jedan istaknuti dužnosnik rekao rečenicu koja mi danas odzvanja da u Hrvatskoj "pravo i pravda nisu isto"..."

"Na puno sam vrata kucao u tim trenucima, puno ih se zatvaralo... ali nema veze. Ja sam to tada naučio da u Hrvatskoj očito sve mora ići na teži način. (Jedino u slučaju ako si član stranke, onda nema problema-nema suda, što nažalost nisam bio)"

"23.10.2015. godine su pustili zadužnicu i blokirali me, 3 dana iza mog rođendana. Za nekog tko nikad lipe nije bio dužan prvotno je bio šok. Kasnije je to bila realnost i naučiš živjeti s tim i nositi se, jer na kraju tunela uvijek dođe svjetlo."

"Angažirao sam odvjetnika i krenuli smo u borbu. Prvo ročište koje smo imali bilo je 07.12.2017, tu smo saslušani ja i moj svjedok, od strane zavoda se pojavio samo njihov pravnik. To je još jedan dokaz njihove samouvjerenosti i bahatosti. Bilo je tu pitanja koja nisu imala veze s ugovorom i predmetom uopće, al ok to je bio njihov izbor. Tu smo svi saslušani. Sad sam bio na čekanju do očitovanja suca."

"Prva pobjeda se dogodila 28.02.2018 na općinskom sudu u Zagrebu, glatko bez ikakvih problema sudac je donio sve odluke u moju korist. Naravno da se je HZZ žalio na tu odluku, prema njihovoj žalbi to je više bilo pro-forme jer kao red je žaliti se, i morali smo ići na županijski sud. Odnosno na drugostupanjsku presudu koja je također ošla u moju korist dana 17.07.2018."

"Sad slijedi ono najbitnije. Ljudi koji mogu slobodno reći uništavaju tuđe snove, ne štite malog čovjeka, ljudi koje nije ništa briga osim njihovih guzica i primanja već od 10 tisuća kuna pa na više, ljudi koje sam molio da se ovo zaustavi."

"Mirando Mrsić - tadašnji ministar kojem sam slao pismo da se zaustavi ova lakrdija, naravno nikad nisam dobio odgovor. Lora Vidović - tadašnja i sadašnja pučka pravobraniteljica kojoj sam slao pismo da me zaštiti, na kraju krajeva to joj je i dužnost, naravno ni od nje nikad nisam dobio odgovor. Ankica Paun Jarallah - tadašnja ravnateljica HZZ na nivou cijele države. E od nje sam dobio odgovor na moje pismo. U njemu je pisalo da mi zavod može izaći u susret i da platim dug u 12 mjesečnih rata, tada se dug već popeo na 25 tisuća kuna. Dasen Jasprica - pročelnik za Dubrovačko-neretvansku županiju. Odgovoran za sve podružnice u županiji. Čovjek koji je mogao sve stopirati i okončati dok je još sve bilo na početku. Čovjek koji misli da nema nitko iznad njega. Mirjana Stanković - žena kojoj sam najviše vjerovao, koju sam upoznao kao jednu moćnu ženu sa stavom i na kraju krajeva žena koja je uz Dasena mogla ovo sve obustaviti da ne dođe do ovog. Probudila je u meni inat koji će se pokazati kao ključ u mojoj pobjedi."

"Svi vi gore navedeni možda ćete ovo pročitati, vas dvoje zadnjih hoćete sigurno jer ovo najviše pišem zbog vas. Vjerujem da vama broj 1029 ne znači ništa. Broj kao i svaki drugi. Sad ću vam reći šta meni znači: 1029 - dana blokade, 1029 - dana patnje, 1029 - dana tuge, 1029 - neprospavanih noći, 1029 - popijenih tableta za tlak, 1029 - dana nezaposlen, 1029 - posramljenosti, 1029 - borbe protiv vas uhljeba, 1029 - biti nevin, a progonjen."

"Najžalosnije od toga svega je da je danas 23.08.2018, presuda je donesena 17.07.2018 i imali su rok da me moraju u roku 15 dana odblokirati i vratiti sve novce koje se uzeli kad su aktivirali zadužnicu. Gle čuda, ništa od toga nije napravljeno. Dakle u trenutku dok ovo pišem još sam blokiran. Ne želim vam ništa loše što se zdravlja tiče u životu. Ali vam želim da prođete, ovo što sam ja prošao u 1029 dana. Samo da osjetite taj jad, tugu i sve ostalo negativno što sam ja osjećao. Da pogledate svojoj djeci u oči i plačete kao što sam i ja."

"Samo ja i moja obitelj znamo što smo sve prošli u ovih 1029 dana zajedno. Nisam nigdje spomenuo da sam otac 3 mala anđela, koji su prolazili ovo sa mnom. Oni su ti koji su mi dali snagu za ići dalje. Oni su ti koji će mi i dalje dati snagu da se borim protiv takvih kao vi. Oni će mi dati snagu da vas smijenim. Sad ja vas pitam. Jeli znate kako je podizati 3 malodobne djece uz dječji doplatak i porodiljni, a blokirani ste? Znate li koliki su troškovi života peteročlane obitelji a blokirani ste? Jeste li se ikad zacrvenili? Jeli mirno spavate?"

"Jeste li ikad došli u situaciju da nemate za kupiti Bebimil jer ste blokirani? Jeste li ikad došli u situaciju da 30-og nemate za platiti ratu kredita (koji sam uzeo zahvaljujući vama) Jeste li ikad došli u situaciju da dođete na razgovor za posao i kažete da ste blokirani i na sudu s državnom institucijom, a poslodavac vam se nakon toga zahvali?"

"Niste! Jer vi živite na našoj grbači. Ja i moja obitelj plaćamo porez da vi imate plaću. Ja i moja obitelj plaćamo porez da vi imate za skupa auta i skupe mobitele. Ja i moja obitelj plaćamo porez da vi možete fino papati... Imate članak o meni u Slobodnoj i na nekoliko portala. Emisiju na Plodovima zemlje. Pogledajte u moje lice. To vam je lice slomljenog Hrvatskog "mladog poduzetnika"- Oca, Brata, Muža, Sina, Unuka... to je lice koje ćete pamtiti do kraja života."

"Svi vi koji me smatrate za prijatelja, poznanika, rođaka širite i dijelite ovaj post. Nemojte se sada dijeliti na lijeve i desne. Ako oni mogu djelovati zajedno protiv nas zašto ne bih mi djelovali zajedno protiv njih. Ovo je moja priča. Sutra već možda ovo čeka nekog od vas. Vašeg sina, vašeg oca, vašeg muža, vašeg unuka. Ja znam koju težinu i odgovornost nosi ovaj tekst. I što me sve čeka. Bitku sam dobio, dobit ću i rat. Zbog sebe, zbog moje djece, zbog moje žene, zbog moje Obitelji. Ali ja sam spreman i čekam. Jeste li vi spremni?", napisao je Jeličić.

"P.S. Hvala svima koji su bili uz mene, hvala mojim odvjetnicima Tomislavu Radeliću i Antoniu Volareviću koji su ovo sve iznjeli zajedno samnom i koji su bili u svakom trenutku uz mene. A hvala i vama koji mi niste pomogli ništa, a dobro ste glumili (prepoznat ćete se ili bolje rečeno prepoznat ćeš se). Svi vi koji imate sličnih problema javite mi se i pomoći ću vam, a znam da vas ima dosta", dodao je.

Status: Uhljebi
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Nesposobnost uprave
Podobnost: HDZ/SDP
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

Link|


Lijep je bio taj brak, trajao je dugo i bio skladan. Sva ta desetljeća hrvatski je građanin vjerovao da su dva tjedna mora njegovo pravo, a njegova obala doista njegova - javna i opća, kao trg ili park. A onda se turistički biznis dosjetio da je taj “grupnosvojinski mentalitet” prepreka napretku

Godine 2010., tadašnja novinarka HTV-a Dijana Čuljak izazvala je nemali skandal kad je za Dnevnik 3 intervjuirala onodobnog gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića. Intervjuirajući ga, HTV-ova je urednica kao ozbiljan problem Omiša navela “jednodnevne goste koji se spuste iz Bosne i Hercegovine, ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koju nisu platili”.

Dalmatinski težaci su prije 74 godine usred pustinje shvatili što je to organizirana zajednica, a njihovim potomcima 2018. to još uvijek nije jasno
Nakon što je intervju dospio u eter, nastao je mali međunarodni skandal. Građani BiH protestirali su zbog diskriminacije, TV novinarka se zbog neobazrive izjave morala ispričavati, a cijeli se skandal očekivano sveo na etnički i politički najosjetljiviju dimenziju: onu odnosa između Hrvatske i BiH, odnosno, Hrvata i Bosanaca ili Hercegovaca.

Nekako u to doba, u ovim istim novinama i u istoj ovoj kolumni napisao sam da ključni problem cijelog skandala nije nacionalni, nego klasni te da će vrlo brzo na tapet plažne gentrifikacije doći još jedna skupina kupača koji “ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane, a zauzimaju mjesta na plaži koju nisu platili”. Ta ćete društvena skupina - napisao sam 2010. - biti vi sami: stanovnici priobalja te građani Hrvatske.

Te 2010. takav je razvoj zbivanja izgledao kao zloguka prijetnja. Godine 2018. ta apstraktna prijetnje počinje dobivati novi oblik - oblik naguravanja, gušanja i šaka.

Početkom srpnja, mediji su objavili da je gradska uprava grada Crikvenice uvela tromjesečnu, ljetnu zabranu ulaska na područje grada autobusima koji prevoze jednodnevne izletnike. Zabranjujući ulazak autobusima s jednodnevnim kupačima, grad Crikvenica je također pokušao spriječiti dolazak “jednodnevnih gostiju koji se spuste”, “koji ništa ne troše” i “zauzimaju mjesto na plaži koju nisu platili”. Tu odluku crikveničke su vlasti pokušale opravdati time da je na gradskim plažama prevelika gužva te da pokušavaju rebrendirati svoj grad kao destinaciju s četiri do pet zvjezdica.

Protiv odluke crikveničkih vlasti očekivano su se u srpnju pobunili Matica umirovljenika i Sindikat umirovljenika Hrvatske. U pismu koje su uputili čak i ministru turizma umirovljenici su se požalili da crikvenički autobusni aparthejd diskriminira njihovo članstvo, vremešne građane koji se nisu kad je bog ‘odo po zemlji snašli i sagradili vikendice, koji su ostali bez svojih odmarališta za koje su izdvajali iz dohotka, pa im je sada - ako se žele okupati - preostalo samo to da jednodnevnom autobusnom turom iz Zagreba odu na more koje im je u najbližem dijametru - a za Zagrepčane je to riječko Primorje.

Tek koji tjedan nakon crikveničkog bus skandala, u istoj jadranskoj podregiji dočekali smo još jedan primjer boja protiv “gostiju koji ništa ne troše” i “zauzimaju mjesto na plaži koju nisu platili”. Mjesto radnje ovaj je put bilo Selce, a skandal je ovaj put bio popraćen i s dva mobitelom snimljena videa. Na njima se vidi koncesionar plaže Poli mora Miroslav Mesaroš - lik sa staturom i gardom malog Mussolinija - kako se nagurava, svađa i guša s dvije nepovezane skupine kupača, od kojih se jednu može raspoznati po upadljivom osječkom naglasku. Rabijatni beachmaster Mesaroš pritom goste časti epitetima kao “majmune”, “neandertalče”, “idiote”, “koji si ovce čuvao”, unosi im se u lice, baca im stvari i povlači ih za majicu.

Grijeh obiju skupina kupača bio je u tome da su odlučno i tvrdoglavo insistirale na svojem zakonskom pravu da se na plaži kupaju, a bez da kupe najam koncesionarove ležaljke. Koncesionar je taj muktaški legalizam doživio kao napad na vlastitu imovinu i posjed, napad koji je presreo fizički. A sutradan, kad ga je novinar jednog portala pitao za komentar, mali selački duče im je odgovorio “da toga nigdje nema”, “da svugdje u svijetu morate platiti, ako ćete se kupati”.

Tako je - eto - povijest romanse između Hrvata i Jadrana zavrtjela puni krug. Još krajem pedesetih, prvi su komunistički kombinati počeli graditi radnička odmarališta diljem Jadrana, a u ta rana odmarališta vlastite su radnike faktički morali tjerati silom. Tih pedesetih, većina je zaposlenika i industrijskih radnika još bila polutanska, imali su negdje zemlje, voćnjake i klet, a godišnji su koristili za poljodjelske radove. Stoga je gotovo dirljiv dokument koji u svojoj knjizi “U potrazi za blagostanjem” donosi pulski povjesničar Igor Duda: dokument u kojem se sindikalno vodstvo varaždinskog Varteksa žali da ne mogu radnike natjerati da odu u odmaralište na Jadran ni da ih vuku za rukav.

Tijekom jedne generacije - međutim - stvar se promijenila, a promijenila se na način da je nacija samoupravljača sprovela svoju puzeću “privatizaciju” obale. Ona je Jadran “privatizirala” kroz grozdove tisuća vikendica, improviziranih muleta, gatova i nasutih šoderica, koje su afirmirale koncept “našeg Jadrana” za 70-e i 80-e: biti na moru, ali svoj na svome, s bokun zidića, ako bog da, i vrta.

Lijep je bio taj brak, trajao je dugo i bio skladan. Sva ta desetljeća hrvatski je građanin vjerovao da su dva tjedna mora njegovo pravo, a njegova obala doista njegova - javna i opća, kao trg ili park. A onda se turistički biznis dosjetio da je taj “grupnosvojinski mentalitet” prepreka napretku. Te ideje ponajbolje je sročio Miroslav Dragičević iz konzultantske tvrtke Horwath Consulting u nizu tekstova i javnih istupa koji imaju istu onu ulogu u invaziji na Jadran kakvu je memorandum SANU imao u invaziji na Hrvatsku. Za Dragičevića i Horwath, najveći su problem Jadrana domorodci. Oni su sami sagradili neke tamo kuće, sami ih iznajmljuju, sami ubiru rentnu zaradu od prostora u kojem žive, umjesto da - kvragu - tu dobit ubiremo mi. Stoga je to - kako je sročio konzultant - “najgnjiliji tercijar”, parazitska kultura koja trajno deformira mentalitet, najcrnja zaostavština kardeljevske ideologije i samoupravljanja.

Umjesto toga, Horwath i Dragičević predlažu vrli novi svijet u kojem će se još nejasnim sredstvima prisile “gnjili tercijar” istisnuti s tržišta, jadranski turizam okrupniti u resortske molohe te svu zaradu maksimizirati s ovu stranu hotelske žice umjesto da se neefikasno cijedi lokalnim domorocima. Dakako, dio te gentrifikacije Jadrana su i plaže. Ako želimo da plaže netko ucifra i poljepša, u to treba uložiti novce, a onda na njima ne bi trebalo biti “onih koji zauzimaju mjesto, a nisu platili”. Ti bijednici nas - naime - vuku nadolje, umjesto da se vinemo prema žuđenoj četvrtoj zvjezdici.

Mislite da su ove dvije priče nepovezane? Naravno da nisu. Priča o koncesijskom režimu plaža i priča o strukturi turizma itekako su povezane, što se može jasno vidjeti iz podataka o koncesioniranim plažama, što ih je prošle godine uz prilične muke prikupio i u Večernjem listu objavio kolega Marinko Jurasić. Kolega iz Večernjeg tada je sistematski popisao sve koncesije, sve cijene, duljine i tipove ugovora, od plaže pred vilom u Lovranu, koju je tada još pod koncesijom držao Todorić, pa do dubrovačkih hotelskih plaža. Najzanimljiviji podatak do kojeg je došao Jurasić ticao se naplate. Ustanovio je da se, što se naplate tiče, Jadran kao nevidljivom žicom dijeli na dvije podregije, s granicom u Šibeniku. Sjeverno od te točke, dominiraju koncesije kampova i hotela, a na stanovitom se - nimalo zanemarivom - postotku plaža naplaćuje ulaz. Južno od nevidljive razdjelnice, naplaćivanje plaža je tabu, “big no”: u trenutku kad je 2017. kolega pisao svoj tekst, ispod Rogoznice nije postojala ni jedna jadranska plaža za koju ste morali kupiti ulaznicu.

Zašto? Zato što su Dalmatinci politički svjesniji, “komunjare”, politički borbeniji u zaštiti socijalističkih stečevina? Naravno - svi znamo da nije tako - štoviše, da je često upravo obratno. Objašnjenje za ovaj fenomen možemo naći u prijesnoj, omraženoj marksističkoj logici ekonomskog interesa. Srednja i južna Dalmacija su - naime - prostor onog što horwathovci zovu “gnjilim tercijarom”. To su prostori malih iznajmljivača koji vuku neku manju ili veću dobit iz ozemlja u kojem žive i u kojem će te novce tijekom zime potrošiti. Svi ti mali “gnjili tercijarci” imat će goste i dogodine i godinu nakon dogodine ako taj gost ima slobodnu, javnu plažu. Svi ti iznajmljivači istodobno su toliko brojni da im se lokalne vlasti neće zamjerati eksperimentirajući s plažnom gentrifikacijom. Zašto? Zato što se u mjestu poput Tučepa, Bola ili Korčule, ali i u jednom Splitu, na tome gube izbori. Stoga su u tim “močvarama” “gnjilog tercijara” - pazite sad - plaže besplatne.

A ako su već formalno besplatne, kako da ih onda napravimo, eto, pa-ne-baš-sasvim besplatnima? Upravo onako kako je to napravio selački beachmaster Mesaroš: ležaljkama. Ležaljkama, koje posložite po cijeloj zaravni pazeći dobro da između njih nema prostora. Ležaljkama, koje stavite tako blizu mora da vam se između “profitne zone” i mora ne može ugurati red šugamana. A ako nakon sve te kreativne geometrije još uvijek ima tvrdoglavih koji nisu shvatili “razvojni model” - njih onda odradite u stilu selačkog gazde. Malo vike, prijetnji, malo guranja i povlačenje za majicu.

Tako vam 2018. funkcionira primarna akumulacija Jadrana.

Status: Banana republika
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Pljačka u tijeku
Podobnost: HDZ/SDP/HNS/IDS/HSS
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

Link|


Ogorčena majka izvrsne Studentice 'Kći je fakultetu vratila dekanovu nagradu od 2.000 kn jer nam je država zbog toga htjela naplatiti 5.000 kn poreza'

Dok političari na dnevnoj bazi zbrajaju mlade iz Hrvatske izbjegle trbuhom za kruhom i mogućnošću napredovanja, u praksi čine vrlo malo da ih u tomu zaustave, piše Slobodna Dalmacija.

Slučaj čitateljice Slobodne, inače majke studentice koja pohađa jednu visokoobrazovnu ustanovu u Splitu (točni podaci poznati redakciji), govori o tomu kako država izvrsnost u obrazovanju ne samo da ne stimulira, nego i kažnjava, piše Slobodna Dalmacija.

– U Hrvatskoj se više isplati gurati dijete u nogomet nego prema knjizi... Moja kćerka je, naime, od početka studija odlična, svaku godinu je završila s prosjekom 5,0. Slijedom toga, zaslužila je i stipendiju Splitskog sveučilišta u iznosu od 800 kuna mjesečno. Lani nas je vrlo obradovala dekanova nagrada i novac kojim se stimuliraju najbolji studenti, a riječ je o svoti od 2000 kuna – počinje priču majka koja je inzistirala na zaštiti svih podataka čijim bi iznošenjem njezina kći bila ugrožena u nastavku studija. Na fakultetu koji studira treba provesti još dvije godine.

Poreznici odgovaraju birokratski

Na pitanje zašto Pravilnikom o porezu na dohodak nisu, kao porezna olakšica, predviđene nagrade za izvrsnost u učenju za razliku od sportskih nagrada, iz Porezne nisu konkretno odgovorili.

Priča je, naravno, potpuno vjerodostojna, a čitateljica ju je odlučila ispričati, odnosno obratiti se "Slobodnoj", kad je prije nekoliko dana dobila porezno rješenje koje ju je, blago rečeno, šokiralo.

– U njemu je stajalo kako državi moram vratiti više od 5000 kuna, i to s osnova osobnog odbitka djeteta koje nije smjelo primiti dekanovu nagradu! Naime, kćerku sam prijavila kao poreznu olakšicu, a ona, u godini dana, ne smije "zaraditi" više od 13.000 kuna. Taj smo limit, zbog stipendija i primljene dekanove nagrade, prešli za nekih osamdesetak kuna i ja sad trebam platiti više od pet tisuća! Prošle je godine, međutim, zakonodavac tu granicu pomaknuo na 15.000 kuna, no takvo se pravilo primjenjuje tek od ove godine. Ono što je mene najviše razljutilo jest to što država ne prepoznaje izvrsnost u učenju, za razliku od izvrsnosti u sportu. Naime, sportske nagrade su izuzete od oporezivanja, kako stoji u Pravilniku o porezu na dohodak, za razliku od ovih u znanosti i obrazovanju. Izvrsnost u učenju ovaj Pravilnik, drugim riječima, ne prepoznaje... Drugim riječima, ako nečije dijete trenira badminton i osvoji medalju na nekom prvenstvu, te dobije nagradu u iznosu od 5000 kuna, to se ne oporezuje. Nije mi namjera minorizirati bilo čije uspjehe, ali država, na žalost, to čini budući da dekanove nagrade oporezuje – ogorčena je majka.

Bilo je, prema njezinim saznanjima, sličnih situacija – roditelji izvrsne studentice iz Sinja na studiju u Zadru morali su državi vratiti i veći iznos jer im je dijete nagrađeno zbog izvanrednih uspjeha na fakultetu.

– Što da radimo kako bismo izbjegli ovakve situacije – da "skinem" kćer sa sebe kao poreznu olakšicu?! Pa, ne može ona sebe uzdržavati s 800 kuna mjesečne stipendije Sveučilišta! Tko će joj kupovati knjige i odjeću, tko će je hraniti?! A gdje su još roditelji koji svojoj djeci plaćaju troškove stanovanja jer su išli na studij izvan svoga grada, poput ovih roditelja iz Sinja... Što da oni kažu svom djetetu – nemoj uzimati dekanovu nagradu jer ćeš nas "uvaliti" u financijske probleme – kaže ova majka čija će kći, zbog svega navedenog, fakultetu vratiti 2000 kuna.

– Strašno, ali prisiljeni smo to napraviti kako ne bismo platili trostruko više. Moja kćerka se s tim, naravno, složila, a i fakultet nam je spreman izići u susret. I oni su zbunjeni nastalom situacijom jer su sve radili u dobroj vjeri. Plaketa s dekanovim priznanjem joj ostaje, a novac vraćamo... Nadam se da će naš slučaj potaknuti državu da reagira i izmijeni sporni Pravilnik o porezu na dohodak. I moja kćerka je, na žalost, već korak do neke Irske ili Švedske, u kojoj će njezin uspjeh biti prepoznat – govori čitateljica.

Poreznici odgovaraju birokratski

Na pitanje zašto Pravilnikom o porezu na dohodak nisu, kao porezna olakšica, predviđene nagrade za izvrsnost u učenju za razliku od sportskih nagrada, iz Porezne nisu konkretno odgovorili.

U mailu koji su poslali konstatirali su samo kako se "pri utvrđivanju prava na osobni odbitak za uzdržavane članove uže obitelji i djecu, i to do iznosa od 13.000 kuna godišnje (što je bilo na snazi do ove godine, op.a.), ne uzimaju u obzir primici prema posebnim propisima po osnovi socijalnih potpora, doplatka za djecu, potpora za novorođenče, odnosno opremu novorođenog djeteta, obiteljskih mirovina koje primaju djeca nakon smrti roditelja, primici koji po svojoj prirodi predstavljaju samo uzdržavanje od roditelja ili članova uže obitelji, te primici koji predstavljaju naknadu stvarno nastalih troškova, kao što su naročito naknade troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim i međumjesnim javnim prijevozom...".

Potvrdili su kako je od ove godine limit primitaka uzdržavanih članova uže obitelji s 13.000 pomaknut na 15.000 kuna.

Status: Nesposobnost uprave
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Nekompetentna birokracija
Podobnost: HDZ
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

Link|


Vesna Pusić doživjela je novi poraz u svojim ambicijama da se dokopa Ujedinjenih naroda. Nakon što je Pusić neuspješno pokušala postati glavna tajnica te organizacije, proteklih tjedana hrvatskim se medijima prenijela informacija o tome kako bivša šefica HNS-a cilja na lukrativno i dobro plačeno mjesto čelnice Ekonomske komisije za Europu (UNECE) sa sjedištem u Ženevi.

Ambicije HNS-ovke dokrajčio je aktualni glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, koji je u petak na mjesto čelnika UNECE-a imenovao slovačku diplomatkinju Olgu Algayerovu.

Kako se navodi na stranicama UN-a, Algayerova je od 2012. godine stalna predstavnica Slovačke pred međunarodnim organizacijama u Beču.

Izabrana Slovakinja Algayerova. "Algayerova će na ovom mjestu moći pokazati svoje diplomatske i liderske vještine, kao i duboko poznavanje regije te njezinih izazova i prilika", navodi se.

Podsjetimo, Pusić se iz utrke za šeficu UN-a sama povukla početkom kolovoza prošle godine.

Status: Rasprodaja Hrvatske
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Pseudo-intelektualna elita
Podobnost: HNS
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

Link|


Skupi Vladini piloti koji ne lete, činovnici koji rade samo utorkom, državna vila duhova, bojna za glancanje ministarskih limuzina...

Je li novi predsjednik Vlade spreman za šok?

01 Za 760 umjetnika, bivših ministara, diplomata – a onda po nasljednom pravu i njihovih udovica i udovaca – država svake godine isplaćuje 7,3 milijuna kuna jer su ih u nekom trenutku proglasili zaslužnim osobama. Listu je 2013. godine objavio Globus, a Vlada Zorana Milanovića odmah je najavila da će je reducirati. Ne treba posebno napominjati da se od toga odustalo. Hoće li nova Vlada biti hrabrija?

02 38 radnika svakog dana u suterenu zagrebačke Kockice na Prisavlju marljivo popravlja, pere i glanca 89 dužnosničkih automobila. Oni su zaposlenici Centralnog servisa Ureda za opće poslove Vlade i Sabora – jednostavno rečeno Vladina autoservisa, koji je 2001. godine osnovao tadašnji premijer Ivica Račan. Kroz povijest se očito dopao i drugim premijerima jer nitko nije u pitanje doveo trošak hladnog pogona od dva milijuna kuna godišnje. Treba li državna autopraonica i novome mandataru?

03 Splitski gradonačelnik Ivo Baldasar ovisan je o administraciji: u poglavarstvu je zaposlio 56 tajnica i 127 savjetnika, a gradske poslove ne može voditi bez djelatnika koji se “brinu o pečatima” i “prate propise o blagdanima”. Kako će nova Vlada debirokratizirati Hrvatsku?

04 Dobro da stanovnicima Brača ne treba i putovnica kako bi s jednog kraja otoka došli do drugog. Podijeljen je u osam općina, s osam načelnika, osam prostornih planova i osam planova zaštite i spašavanja, a jedino u vezi s čime su se složili u posljednjih nekoliko desetljeća jest da im turistički slogan za 2013. bude “Otok kulture i avanture”. Koji je plan novog mandatara za rezanje općina i reformu javne uprave?

05 Dobro došli u hrvatsku poljoprivredu, sektor koji je u deset godina namnožio birokrata za nevjerojatnih 51,2 posto, a istovremeno poljoprivrednu proizvodnju smanjio za 22, broj goveda za 6,7, svinja za 7,8, a ovaca za više od 22 posto. Umjesto hrane i životinja, u poljoprivredi imamo krovno ministarstvo, četiri instituta, četiri fakulteta, šest agencija i centara te gradskih i županijskih ureda – točno onoliko koliko je i gradova te županija. Premijeru, što ćete od svega toga ukinuti?

06 Punih desetak godina u Ministarstvu graditeljstva radio je državni službenik s čak sedam pravomoćnih presuda, među kojima je nakupio i dvije bezuvjetne kazne, za što je pak bio propisan instant otkaz iz državne službe. Pored njega, inspekcija Ministarstva uprave pronašla je još 91 službenika i namještenika s pravomoćnim presudama kojim su i dalje normalno radili u državnoj službi, iako je zakonom propisano drukčije. Hoće li nova Vlada prestati štititi birokrate kao ličke medvjede?

07 I ovo postoji u našoj državnoj službi: sudska zapisničarka u Splitu koja deset godina odbija sve poslove i zadatke jer sebe smatra prekvalificiranom, a onda još šalje i prijave protiv nadređenih te zatrpava Ustavni sud zahtjevima za ustavnošću zakona i pravilnika. Eh da, jesmo li spomenuli da je jedno vrijeme bila i sindikalna povjerenica? Gospodine Oreškoviću, koliko će to još dugo tako?

08 Evo što je Globus u višemjesečnom istraživanju otkrio o teroru raznih inspekcija: da suprug voditelj kafića supruzi zaposlenici nije dao platnu listu zbog čega je kažnjen s 20 tisuća kuna. Da je drugi ugostitelj platio 1800 kuna kazne jer je umjesto dokumenta “Knjiga žalbi” u kafiću imao stariju verziju “Knjiga žalbe”. Treći je platio nekoliko tisuća kuna kazne jer je radnika, na njegovo traženje, pustio na godišnji odmor a da to nije pisano najavio 15 dana ranije. Je li 2016. godina u kojoj će država olakšati rad malim i srednjim poduzetnicima?

09 U veljači prošle godine novinari Globusa otkrili su još jednu zapanjujuću činjenicu. Jeste li znali da je veća šansa da dobijete moždani udar nego da vam etičko povjerenstvo za državnu službu uvaži žalbu protiv drskog činovnika? To proizlazi iz statistike: u 2014. bilo je 477 takvih prijava od kojih je utemeljenima proglašeno njih 11,11 posto. Moždani udar dobiva 16 posto stanovništva. Kad će službenici biti na usluzi građanima?

10 Upoznajte birokratski raj na zemlji – glavno tajništvo Ministarstva znanosti u kojemu radi 76 djelatnika i u kojemu čak i tajnik ima vlastitog tajnika. Više od polovice zaposlenih ima samo srednju stručnu spremu, a fakultetsku diplomu steklo je samo njih 30 posto. Možda je ovo najbolje mjesto na kojemu bi se mogla dokazati vlada stručnjaka?

12 Plaća li Kanada svojim birokratima naknadu da ne odu iz državne službe? Jer Hrvatska plaća – odnosno donedavno je plaćala (u međuvremenu je odredba iz kolektivnog ugovora privremeno suspendirana). I to milijardu kuna godišnje. Odredba se službeno zove “dodatak za vjernost poslodavcu” i podrazumijeva da službenici dobivaju naknadu u iznosu od četiri, osam ili 10 posto, ovisno o godinama staža. Povišica ne vrijedi samo za službenike nego i za namještenike, pa tako Hrvatska vjernost plaća i domarima i čistačicama. Zasad je privremeno suspendirana, ali hoće li nova Vlada pronaći pravedniji način za nagrađivanje dobrih zaposlenika?

13 Nekoliko radnih mjesta u Hrvatskoj u najužem je izboru za najbolje poslove u zemlji. Do 2011. godine među njima su bila i ona na Institutu za migracije kad je otkriveno kako zaposlenici tamo na posao dolaze – samo utorkom. Istovremeno, plaće su im iznosile oko 10 tisuća kuna, a produktivnost bila među najnižima u zemlji. Kad će Vlada prestati financirati one bez rezultata i ambicija?

14 Predstavljamo vam najbesmisleniji ured na svijetu: Odsjek za koordinaciju zaštite potrošača i financijsku pismenost u Ministarstvu financija. Kad ga je Globus otkrio, imao je tri zaposlenika i zadaću preuzimanja predstavki građana u vezi s potrošačkim kreditiranjem. Nisu imali previše posla: mjesečno su primali maksimalno desetak upita, a nisu nam bili u stanju dostaviti niti 20 najčešćih pitanja građana. Najzanimljivije je od svega što djelatnici uopće ne odgovaraju na upite nego ih prosljeđuju u Hrvatsku narodnu banku kako bi ih tamo obradili. Gospodine Oreškoviću, može li se taj novac pametnije potrošiti?

15 Hrvatska javnost tek je negdje 2011. doznala kako se živi i radi u Hrvatskoj narodnoj banci. Prvo smo otkrili kako HNB svojim djelatnicima, s prosječnim plaćama od 9358 kuna neto, subvencionira stambene kredite s oko tri posto kamate. Onda je isplivalo kako im banka financira još i teretanu i plivanje, plaća naknadu za topli obrok, ali istovremeno daje i ručak u bankarskom restoranu po subvencioniranim cijenama. Na teret banke u HNB-u moglo se ići i na tečajeve stranih jezika, a plaćali su se i poslijediplomski studiji. Zatim je Globus otkrio i to da HNB-ov restoran zapošljava 11 ugostiteljskih djelatnika, ali to im nije bilo dovoljno pa banka povrh svega svake godine angažira i vanjske radnike, među kojima i kuhare s poznavanjem egzotičnih kulinarskih običaja. Gospodine Oreškoviću, kada će banka napokon postati – samo banka?

16 Ovako izgleda reforma javne uprave na hrvatski način: EU nam dodijeli novac da se “reformiramo”, a mi osnujemo “Centar za stručno osposobljavanje službenika” u kojem činovnike učimo koristiti Word i raditi Excel tablice. Centar godišnje iz proračuna dobije 5,5 milijuna kuna, a država jedan od najneefikasnijih službeničkih sustava. Kako će nova Vlada obrazovati sposobniji službenički kadar?

17 Još malo vijesti iz HNB-a Globus je donio u ožujku 2014. kad je otkriveno kako su guverner Vujčić i viceguverneri sebi povećali plaće za 34 posto. Treba im priznati da su to lijepo izveli: na plaću su jednostavno pripisali naknadu za rad u Savjetu HNB-a koji je bio ukinut, pa je rukovodstvo banke trebalo ostati i bez tog dodatka. Guverneru Vujčiću plaća je jednim potezom narasla na 34.158 kuna bruto i prerasla premijerska primanja. Hoće li nova Vlada tolerirati rastrošnost u državnim institucijama?

18 Dok je u Hrvatskoj bujala bespravna gradnja, institucija zadužena za kontrolu takvih poslova, Građevinska inspekcija, nije radila vikendom, stranke je primala šest sati godišnje, primali su dvostruko manje prijava od onog što je bilo propisano normom, a za uklanjanje bespravnih objekata građanima su u 2011. godini uspjeli naplatiti 411 kuna. Kad će nelegalni graditelji biti u lošijoj poziciji od onih koji grade legalno?

19 U srpnju 2014. Globus je donio prvu listu uhljeba – popis članova političkih stranaka koji su po političkim vezama u mandatu posljednje vlade dospjeli na važna mjesta u upravama, nadzornim odborima, vijećima i komisijama. Pronašli smo ih 150, od čega 84 iz SDP-a, 45 HNS-ovaca, četiri iz IDS-a i samo dva člana umirovljeničkog koalicijskog partnera. Igrom slučaja, rasporedili su se po državnim tvrtkama u omjerima u kakvim su sjedili i u Saboru. Kako će ova Vlada stati na kraj političkom uhljebljivanju?

20 U veljači 2015. donijeli smo novi tekst o uhljebima, ovaj put županijskim. Ima ih točno 200, zaposleni su u županijama, a stranačka im je iskaznica bila potrebna za dobivanje čak i posla vozača. Evo i konkretnog primjera: u HDZ- ovoj Virovitičko-podravskoj županiji među 41 zaposlenim otkrili smo njih osam sa stranačkom iskaznicom, dakle najmanje deset posto. Župan Tolušić otvoreno je tada za Globus rekao da vjeruje kako ih je zaposleno i daleko više. Kada hrvatski građani mogu početi vjerovati da se do posla dolazi pameću, ambicijom i trudom?

21 Davno prije nego što će bivši šef HGK Nadan Vidošević biti uhićen pa zatim optužen da je Hrvatsku gospodarsku komoru oštetio za 40 milijuna kuna, Globus će donijeti prve dokaze o tome kako je jedno državno tijelo godinama živjelo na plećima gospodarstvenika. Vidošević je u komori imao tri kuhara, devet konobara, osam vozača, četiri recepcionera, 14 savjetnika (čak šest više od tadašnjeg predsjednika). U sedam predstavništva diljem svijeta uspostavio je vlastitu diplomaciju, a u sjedištu na zagrebačkom Rooseveltovu trgu zapošljavao je čak i fotokopirače i telefoniste. Istovremeno, Komora se financirala – i još se financira – od novca preostalih poduzetnika, na čiji je račun tada živjelo 600-tinjak zaposlenika. Nedugo zatim otkriveno je kako je HGK vlasnik 24 stana od kojih dobar dio stoji neiskorišten, a vrijedne umjetnine koje su se gomilale u podrumu glavne HGK zgrade već su dio legende... Državnim institucijama trebalo je 25 godina da napokon pokucaju na vrata ove ustanove i zapitaju: A odakle vam novac? Bi li se to ipak moglo činiti i prije nego što na sumnjive poslove upozore novinari?

22 Na čelu 20 županija nalazi se 20 županijskih careva – ljudi s plaćama do 18 tisuća kuna neto, službenim vozačima, kreditnim karticama bez ograničenja te vojskom od 1900 birokrata koji se svi uglas žale kako nemaju dovoljno ovlasti. Hoće li nova Vlada ukinuti županije i državu podijeliti na racionalniji broj jedinica?

23 Svi smo se zajedno poveselili kad je ministar Arsen Bauk najavio racionalizaciju: smanjenje ureda državne uprave s njih 20 na pet te uštede od približno pet milijuna kuna godišnje. Začudo, uredi su ipak preživjeli, a s njima i njihovih 40 predstojnika, 2768 zaposlenih i godišnji trošak od 292 milijuna kuna, od čega čak 235 milijuna odlazi na plaće. I tako i dalje imamo i županije i urede državne uprave. Poslovi im se preklapaju, jedni ne znaju što rade drugi, a sve nas to košta kao svetog Petra kajgana. Što će od ovoga nova Vlada napokon ukinuti?

24 Od ovog Globusova otkrića čak je i Vlada ostala šokirana: 85 posto državnih službenika u 2014. godini dobilo je ocjenu primjeren ili izvanredan, a samo njih osam navodno je radilo loše. Da sustav ne valja, to već odavno znamo. Ali, koja će ga Vlada promijeniti?

25 Najbolje plaćeni hrvatski piloti uopće ne lete. Globus je otkrio da oni zapravo sjede u Agenciji za civilno zrakoplovstvo gdje primaju prosječne plaće od 26 tisuća kuna neto, dok ostali činovnici tamo u prosjeku zarađuju 11.900 kuna mjesečne neto plaće. Povrh svega, u 2013. godini odlučili su kupiti i novi avion za 64 milijuna kuna, a novinari su na kraju izračunali i to da agencija plaća jedan od najskupljih najmova u zemlji, 17,59 eura po četvornom metru. Tamo gdje u državnom sustavu očito ima viška novca, ne bi li ga država mogla bolje iskoristiti od nabavke zrakoplova i plaćanja luksuznih ureda?

26 Josip Jambrač donedavno je bio najambiciozniji HNS-ovac: uz stalni posao imao je još devet funkcija, među ostalim kao član nekoliko nadzornih odbora, predsjednik revizijskog odbora, član odbora županije... Jutarnji je izračunao kako mu je plaća jedno vrijeme dosezala 34.600 kuna bruto. Gospodine Oreškoviću, koliko to funkcija jedan političar može obnašati?

27 Ima još jedna bolja agencija od one za zrakoplovstvo. Zove se Hrvatska agencija za obvezne zalihe nafte i naftne derivate, ima osam zaposlenih i mjesečni trošak od 13.948 kuna neto po jednom radniku. Istovremeno, agencija je u 2012. godini na računu imala 3,2 milijarde kuna viška, na banci držala oročene depozite od 17 milijuna kuna, 23 milijuna eura te dva milijuna dolara. Sve to prikupila je od nameta koje joj plaćaju tvrtke iz energetskog sektora, iste one koje su te godine zabilježile pad zarade i manji broj korisnika. U međuvremenu, bivši ministar Slavko Linić oduzeo im je višak prihoda. No, kad će Vlada iznose nameta koje plaća gospodarstvo uskladiti sa stvarnim potrebama države?

28 Treba li Razvojna agencija splitsko-dalmatinske županije Dalmaciji ili HDZ- u? Čini se ovome drugome, posebno nakon što je Globus još 2013. objavio kako su trećina zaposlenika članovi te stranke te kako ne rade s investitorima niti primaju poduzetnike. Uza sve to, da bi servisirali vlastite troškove, morali su novac posuditi od župana. Gospodine Oreškoviću, hoćete li ukidati agencije koje su same sebi svrha?

29 Prema podacima koje je Globus objavio 2014., 70 dužnosnika u 20 ministarstava imalo je pravo na službenu kreditnu karticu, a u dvije godine na njima su potrošili 2,7 milijuna kuna za troškove hotela, taksija, restorana... Svaki od njih, dakle, mjesečno je u prosjeku peglao 1607 kuna, odnosno 80 posto prosječne mirovine. Među najrastrošnijima u pet i pol mjeseci rada iskazao se zamjenik ministar prometa Roko Antičević koji je mjesečno trošio 4700 kuna. Kad će novi mandatar ukinuti službene kartice za dužnosnike?

30 Evo zašto je državnoj tvrtki HŽ Cargo prijetio stečaj. Jer su zapošljavali djelatnike na radnim mjestima poput “voditelj produkta žitarice”. Ili “referent za raspravu sa stranim željezničkim upravama”. A tu je i “referent za raspravu sa stranim željezničkim upravama i kontrolu međunarodnih obračuna”. Ta i brojna druga radna mjesta napokon su u ovoj državnoj tvrtki bila ukinuta 2014. godine, ali tek nakon što je tvrtka zamalo bankrotirala, namnoživši 2100 radnika, od čega 283 samo u Direkciji. Među njima je bio i jedan koji je radio na radnom mjestu “glavni referent za realizaciju kolodvorskih blagajni”. Hoće li nova Vlada napokon restrukturirati državne tvrtke?

31 Zahvaljujući blagodatima bogatih kolektivnih ugovora, državni službenici, izračunao je Globus za 2010. godinu, godišnje pored redovne plaće na ime prekovremenih, naknada, dodataka i sličnog prime još četiri i pol prosječne mirovine. Kako će nova Vlada izmijeniti stare kolektivne ugovore i pravednije nagrađivati svoje činovnike?

32 Gospodine Oreškoviću, što ćete napraviti da Hrvatski zavod za zapošljavanje konačno počne zapošljavati? Dosad se, naime, bavio najmom oranica, za 500 kuna godišnje, i to neuspješno. Livada im je, naime, pripala ovrhom, ali nikako je nisu uspjeli staviti u svrhu.

33 Znate li što se vrijedno nalazi u Lukovu Šugarju? Bivša vila Jakova Blaževića, državna imovina u koju do dolaska Globusovih novinara nogom od 1989. godine nije kročio nijedan posjetitelj. Sve to vrijeme kuću je održavala državna domaćica Milka Tomljenović, koju je država plaćala da skrbi o napuštenoj nekretnini. Kada će nova Vlada napraviti strategiju upravljanja državnim nekretninama i sve što joj ne treba napokon prodati?

34 Jedino gore od agencijskog je komorski sustav. Globus ih je pobrojao 27, a razne komore u ovom trenutku naplaćuju namete od 178.338 radnika te još 290 tisuća pravnih subjekata. U jednoj godini komore od korisnika naplate 360 milijuna kuna, od čega 160 milijuna predstavlja višak prihoda – dakle ono što su naplatile, ali nisu imale na što potrošiti. Laički rečeno – to bi značilo da bi komore doprinose mogle smanjiti za 44 posto. Hoće li ih nova Vlada na to natjerati?

35 Jadna ti je hrvatska kultura kad u ovom trenutku imamo najmanje deset muzeja bez stalnog postava (recimo, Muzej arhitekture), neki su već deset godina u postupku osnivanja, ali nikako da otvore vrata (Hrvatski športski muzej), a većina ih iz državnih i gradskih blagajni u 21. stoljeću ostvaruje više od 90 posto prihoda. Pokazala je to velika Globusova inspekcija muzeja 2012. godine. Iako je ubrzo nakon nje Vlada donijela prijedlog zakona kojim je predvidjela da muzeji počnu dio prihoda ostvarivati na tržištu, kulturnjaci su se odmah postavili na stražnje noge, a prijedlog je izmijenjen. Komercijalizacija muzeja, međutim, sasvim je dobro zaživjela u gotovo svim razvijenim europskim zemljama, pa novog mandatara pitamo – a kad će i kod nas?

36 Najbolja radnička prava dijele se u Hrvatskoj kontroli zračne plovidbe. Globus je otkrio kako je trošak jednog zaposlenika u tom sustavu 2011. godine iznosio 43.300 kuna po osobi mjesečno te kako su oni zaštićeni najboljim kolektivnim ugovorom u zemlji. On podrazumijeva da zaposlenicima plaće rastu usporedo s rastom troškova života, da na njihove plaće otpada 67 posto rashoda, imaju pet sindikata, a da im je osnovica plaće od 2005. do 2010. godine narasla za 40 posto. Osim toga, ugovor im omogućuje da rade za više poslodavaca, firma im plaća treći stup, a naknadu za dežurstvo dobivaju i ako nisu došli na posao. Imate li hrabrosti, gospodine Oreškoviću, ograničiti izdašne beneficije u zakržljalom državnom sustavu?

37 Dosadašnji ministar MUP-a Ranko Ostojić proslavio se jednom od najrastrošnijih javnih nabava: 2013. godine naručio je 131 terenac, za to je platio 31 milijun kuna više nego što je bilo potrebno. Jednostavno, prihvatio je skuplju umjesto jeftinije ponude, navodno jer ova druga nije udovoljavala tehničkim specifikacijama. Kako će novo vodstvo države stati na kraj hohštaplerstvu sa skupim automobilima na državni trošak?

38 Prije nego što je dospjela u ruke francuskog koncesionara, bivša državna tvrtka Zračna luka Pleso predstavljala je posljednje ostatke socijalizma u Hrvata. Tamošnji zaposlenici dobivali su svake godine regres od 2400 kuna, naknadu za rođenje djeteta od 3500, plaća NKV radnika iznosila je 5900 kuna neto, ali su radnici svejedno bili nezadovoljni i prijetili štrajkovima. Tražili su povećanje dodataka, osnovice plaće i obećanje uprave tvrtke da neće angažirati vanjske tvrtke bez suglasnosti radničkog vijeća. I danas ima takvih državnih poduzeća koja nikad nisu osjetila teret krize, a njihovi službenici lijepo žive kao bubrezi u loju. Gospodine Oreškoviću, kada će državni sektor podnijeti teret financijske krize?

39 Globus je 2012. godine otkrio kako je najplaćenija ravnateljica neke agencije Viola Macolić Šarinić. Ona je šefica HALMED-a – Agencije za lijekove i medicinske proizvode, a u vrijeme Globusova pisanja imala je bruto plaću od 35,5 tisuća kuna. Vijest je potaknula Vladu da istraži primanja agencijskih djelatnika i najavi “uravnilovku” u državnim agencijama. Hoće li nova Vlada one najneefikasnije konačno zatvoriti?

40 HDZ-ov gradonačelnik Perušića Ante Župan nedavno je napravio najgoru moguću reklamu za grad kojim upravlja: naručio je luksuzno vozilo za 320 tisuća kuna s grijanim sjedalima i 290 konja, a sve pod izlikom da mu je za stari automobil istekao leasing. Nakon što je Jutarnji list objavio taj primjer rastrošnosti, gradonačelnik se povukao i odustao od automobila. Kad će država vlastitim primjerom stati na kraj lokalnim rasipnicima?

41 Čuli ste za sintagmu “aktivno traženje posla”? I novinari Globusa čuli su o njoj nekakve glasine pa su se 2011. godine prijavili na Zavod za zapošljavanje da istraže kako to izgleda kad se u Hrvatskoj traži posao. U tom trenutku, na HZZ-u je radilo 1266 djelatnika koji su godišnje za plaće trošili 118 milijuna kuna, ali novinarki Globusa nisu uspjeli pomoći. Prvo ju je jedna službenica na šalteru odgovarala da se uopće prijavi na burzu rada, a onda ju je osobna savjetnica dvaput obavijestila da već tri godine nema ponude poslova za društveno-humanističke struke. Cijela ta tirada trajala je dva mjeseca, a nakon objavljene reportaže uslijedila je i isprika HZZ-a zbog neefikasnosti sustava. Kako će novi državni vrh unaprijediti sustav zapošljavanja Hrvatske?


Status: Nesposobnost uprave
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Milijarde
Podobnost: SDP/HDZ
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

Link|

 Ova teoretičarka književnosti i članica Pusićkina HNS-a bila je glavna zvijezda pijane predstave koju je sa desetak suradnika Ministarstva kojemu je na čelu, upriličila u poznatom zagrebačkom restoranu.
Da umjetnost doista mora imati dozu provokacije, kako je nedavno komentirala uzimajući u zaštitu Olivera Frljića, odnosno predstavu u kojoj taj kontroverzni redatelj Hrvatsku vojsku prikazuje kao fašističku, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, potvrdila je ovoga vikenda vlastitim primjerom. Dapače, pobrinula se i da sve ne ostane samo na dozi o kojoj je pričala!

Ova teoretičarka književnosti i članica Pusićkina HNS-a, bila je naime, glavna zvijezda pijane predstave koju je sa desetak suradnika Ministarstva kojemu je na čelu, upriličila u poznatom zagrebačkom restoranu. Dernek začinjen potocima alkohola uz stihove Halida Bešlića odvijao se pred očima šokiranih gostiju dupkom pune Sofre na zagrebačkom Borovju u petak navečer. Potpuno onemoćala od alkohola, ministrica je u objektu tik uz zagrebačku džamiju napravila pravi krš i lom – pokušavajući bezuspješno pratiti taktove tamošnjih muzikaša, padala je po susjednim stolovima, valjala se po podu i prostačila. Ukratko, hrvatska ministrica kulture od pijanstva nije mogla stajati na nogama pa je najveći dio vremena preležala na podu, a zabava je privedena kraju tek kada su je njezini kulturnjaci iznijeli na rukama iz restorana.

Sve je počelo vrlo kulturno, kako je trebalo i završiti, da je bilo sreće! Za stolom ministrice iz redova HNS-a bilo je desetak ljudi, uglavnom starije životne dobi. Poneseni kojom bočicom više, društvo se na nogama njihalo uz taktove Halida i Harisa Džinovića, koje je bend svirao uglavnom za njihovim stolom (a kako i ne bi kada su za harmoniku i violinu na uhu istresli 800 kuna, kako su se sami tijekom večeri pohvalili).

Društvo za stolom ministrice Zlatar Violić još se uvijek ni po čemu nije pretjerano razlikovalo od ostalih gostiju, sve dok u jednom trenutku jedan od njih, vremešni gospodin, nije završio na susjednom stolu porušivši sve pred sobom. No, pravi krš i lom nastao je kada se na noge lagane digla sama ministrica. Počela je nekontrolirano pljeskati rukama i plesati, a atmosfera je dovedena do usijanja kada je u gotovo komatoznom stanju završila na susjednom stolu. Bio je to trenutak kada je harmonikaš razvukao taktove pjesme poznatog Halida i bacio gospođu Zlatar Violić u trans. „Evo moje pjesme", bilo je prvo i zadnje što je ministrica uspjela izustiti jer je samo koji trenutak kasnije završila na obližnjem stolu. Pod naletom ministričinih oblina, piće i hrana sa stola nevinih gostiju završili su na podu, kao i sama Zlatar Violić.

Iako je iz petnih žila pokušala ustati i ponovno zaplesati, ministrica je, na sveopće zgražanje prisutnih, ponovno završila na podu. U pomoć joj priskaču čak četvorica konobara Sofre, no žilava Zlatar Violić nije se dala s poda. Čitava situacija izgledala je otprilike kao povuci-potegni, ali ništa! U jednom trenutku činilo se da ministrici nema pomoći i da će vječno ostati na podu restorana, pričaju nam svjedoci ove uzavrele večeri. No, nije se Zlatar Violić ni tad predala pa je i iz žablje perspektive ohrabrivala društvo i muziku.

„Samo svirajte, nek nastave pjevati, meni je dobro", vikala je s poda ležerno opuštena prva dama Ministarstva kulture Republike Hrvatske
. Pet konobara i dalje je pokušavalo podići je tako nepomičnu s poda, ali nisu joj mogli ništa.

Poput feniksa, Zlatar Violić u tom trenutku ipak ustaje s poda. Njoj u čast, muzika svira posljednju sevdalinku, nakon čega vesela družina napušta restoran. S ministricom pod rukom.

Evakuacija posrnule Zlatar Violić trajala je dobrih 15-ak minuta nakon čega pijano društvo uspijeva izvući šeficu na rukama iz Sofre. Kako su u takvom stanju živi i zdravi uspjeli stići svojim kućama, ostat će vječni misterij – kažu nam očevici ovog događaja.

Status: Banana republika
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Na račun građana,
Podobnost: HNS/SDP
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

Link|

Gotovo 300.000 ili čak 16,42 posto glasova je u prvom krugu predsjedničkih izbora dobio Ivan Vilibor Sinčić, potpuno anoniman kandidat grupe mladih aktivista koji se nazivaju Živim zidom. Time je u središte pozornosti došla skupina djevojaka i mladića koji se bune protiv nepravde i okrutnosti postojećeg društvenog poretka. Do sada ih se moglo vidjeti samo u televizijskim izvještajima o pokušajima sprječavanja deložacija nesretnih, prezaduženih građana. Interventni policajci nosili su ih i još uvijek ih nose u marice, ili ih razbijenih glava unose u vozila hitne pomoći. Iako ih šira javnost tako ne percipira, Živi zid su zapravo politička stranka, koja se sprema na osvajanje vlasti. Uspiju li na parlamentarnim izborima za deset mjeseci ponoviti uspjeh iz prvog kruga predsjedničkih izbora, čitav prvi ešalon Živog zida s deložacija će se preseliti u saborske klupe. O političkom trenutku koji je iznjedrio ovu stranku i njenoj budućnosti razgovarali smo s 22-godišnjim studentom kineziologije Jakovom Pericom, istaknutim aktivistom i članom Predsjedništva Živog Zida. 

-  Ne, nismo ludi anarhisti koji viču po cesti. Problem novca kao duga skriven je od šire javnosti i budući da nismo znali na koji drugi način ukazati na njega, odlučili smo sabotirati deložacije koje provode banke, kreditni uredi, kartičarske kuće i sl. Pridružuje nam se sve više ljudi koji se žele boriti za svoju i za budućnost svoje zemlje. Vjerujemo u mehanizme demokratskog društva i kroz njih ćemo delegitimirati financijski sustav koji nas sve vodi u propast. Jednom ćemo se izboriti za političku moć kojom ćemo im zauvijek reći da je dosta.

Kako je zapravo nastao Živi zid?



- Nakon protuvladinih prosvjeda 2011. godine nastala je politička stranke Savez za promjene – jedina u Hrvatskoj koja se bavila pitanjem regulacije novca i uloge Hrvatske narodne banke. U Listopadu 2012. godine događala se jedna vrlo bešćutna deložacija, ona obitelji Vukuć u Zadru. Nakon te deložacije je sve krenulo i uskoro smo promijenili ime u Živi zid. Počeli su nam se obraćati ljudi iz svih krajeva Hrvatske. U početku je Živi zid branio samo one koji nisu mogli vraćati kredite, ali onda su se počeli javljati ljudi sa svakakvim pričama. Iskristaliziralo se da postoji jedan te isti obrazac korupcije i kriminala na sudovima. Ovršni postupak je omogućio svakakvim ljudima da za mali novac dođu do nekretnina. Događalo se da zove čovjek koji bio dužan 600 kuna zbog HRT pretplate i došla mu ovrha, čime je taj dug je narastao sad na 3.000 kune. I to samo zato što je imao televiziju u kući. I završi mu kuća na dražbi! Zbog čega? Jednostavno je, zakonodavni sustav omogućava ovršnoj mafiji da za male novce dolaze do nekretnina, do stvarnog bogatstva. Oni to rade jer im je to omogućeno i jer im se isplati. Za dug od 3000 kuna uzimaju nekretninu koja vrijedi stotinu ili tisuću puta više? U tako visokoprofitnom biznisu novac za lobiranje ili mito nije nikakav problem. Što je najgore, sve se to provodi zakonito. Oni na zakonit način za male novce ljudima oduzimaju domove. I onda, kako su se te deložacije odvijale, sve više smo bili u medijima i sve više ljudi nam se počelo javljati.

- Pokazalo se da postoje glasači koji prihvaćaju vaše ideje i koji su vam spremni dati politički legitimitet. Hoćete li Živi zid tu popularnost biti u stanju kapitalizirati na parlamentarnim izborima koji slijede?

- Bit ćemo u stanju. Imamo već sada velik broj članova i ljudi koji nam se žele priključiti, ali to nije ključno. Ljudi vide da postojeći sistem nije pošten ni pravedan, vide da smo iskreni, da se borimo protiv nepravde. Međutim, oni nas simpatiziraju i podržavaju iz nekih apstraktnih, moralnih razloga. Čak i velik broj naših članova ne razumije zbog čega postoji i za što se zalaže Živi zid. To je glavni problem. Na eventualnim izborima takvi birači ne mogu razlikovati političare po nikakvim stvarnim kriterijima, osim prema simpatijama. Na žalost, ovaj sistem je skrivio to da su ljudi neobrazovani i neupućeni i zato nam na izborima dolazi do izražaja prodavanje magle i demagogija. Zato je kod nas popularan političar poput Ive Josipovića. On je tzv. bečka škola i koristi parole univerzalnih vrijednosti, poput ljudskih prava, pravednosti, zelene ekonomije, održivog razvoja, samo zato jer je to popularno. Svima je jasno da želimo razvoj i da on bude održiv. Međutim, to su parole bez bez pravog sadržaja, koje on uz svoje lijepe manire uspješno prodaje. A u modelu koji on zagovara nikakva učinkovitost  i održiva ekonomija nisu mogući, ni u ekološkom, društvenom ni ekonomskom pogledu. Postojeći sustav sam po sebi vodi raslojavanju društva i povećavanju nejednakosti, zbog svojih temeljnih mehanizama. Eventualne promjene o kojima navodno odlučujemo na izborima tiču se samo raspodjele moći među ljudima unutar tog istok sustava, o tome tko će biti na boljoj poziciji. Kolinda Grabar Kitarović bitno se ne razlikuje. To je ista priča, samo se retorika malo razlikuje, ali jednako tako je bez sadržaja. Da, ona priča o udaranju šakom o stol i budi nacionalne osjećaje i tenzije, koji su po meni apsolutno nebitni u trenutnoj stvarnosti. Mi više ne živimo u svijetu nacija i ideologija, nego u svijetu ekonomije, biznisa. Hvataju ljude na niske strasti, uvijek izabiru iste da ih vode, a i slijedi im oduzimanje imovine i uništavanje života. To samo pokazuje svijest ljudi u Hrvatskoj, kako razmišljaju i kome daju vlast. Oni su kupili maglu. Zato nam je primarna zadaća poraditi na edukaciji, kako naših članova tako i što većeg broja ostalih građana. Započeli smo s održavanjem niza tribina na kojima ljudima pojašnjavamo zablude i prijevare postojećeg porobljivačkog sustava.

- Gdje se onda vi nalazite na političkom spektru, jeste li ljevica ili desnica?

- Ljevica ili desnica? Ako gledamo desnicu s aspekta države, njene nezavisnosti i suverenosti, onda smo mi desnica jer smo jedini u Hrvatskoj koji se zalažu za monetarni suverenitet. Onda smo desniji od HDZ-a. Međutim, ako gledamo s pozicije socijalne pravednosti, mi jedini pokazujemo brigu za egzistenciju građana i pokazujemo je svojim djelima. U tom slučaju smo ljevica i to ona naljevija. Sve te podjele na ljevicu i desnicu danas postaju besmislene.

- Zalažete se za monetarni suverenitet, ukidanje valutnih klauzula, spominjete vlasništvo države nad bankarskim sektorom?

- Prelazak vlasništva nad bankama u ruke države došao bi sam od sebe. Najprije treba ukinuti valutnu klauzulu, osloboditi kunu i devalvirati je kako bi hrvatsko gospodarstvo bilo konkurentno. Mnogi govore da bi ta devalvacija uništila ušteđevine građana u kunama. To je istina. Zato smatramo da bi država trebala najaviti da će napraviti jednokratnu devalvaciju kune. To bi građane ponukalo da masovno odu u banke zatraže da im se ušteđevine isplate u stranoj valuti, u eurima. Tako bi građani sačuvali svoju ušteđevinu. Banke ne bi imale taj novac da svima isplate ušteđevine. Time bi se one urušile, a država bi ih sanirala i tako postala njihovim vlasnikom… Ali o tom po tom. Glavni problem trenutno je neznanje. Svi trče za novcem, a nitko ne zna kako taj novac nastaje. Nitko ne zna da bankarski sektor, sve privatne banke, mogu stvarati novac. Na deset kuna koje imaju izdaju sto kuna kredita i na to ubiru kamate tko zna kolike. Sustav je takav stvoren da stalno stvara dug koji se ne može vraćati. Sav taj novac koji izađe na tržište putem kredita mora se vratiti bankama i to uvećan za kamate. U takvom modelu dug može samo rasti…

Ako uspijete postići da se ljude ne deložira iz njihovih domova zapravo ćete postići samo to da banke više neće prihvaćati hipoteke kao garanciju za kredite. Dogodit će se da više nitko neće moći dobiti kredit, kupiti kuću, stan, pokrenuti posao…

- Mi se borimo protiv sustava u kojem je jedini način da se dođe do novca kredit, bilo da država uzima kredit da isplati mirovine i plaće ili da pojedinac podiže kredit za kuću ili obrt. Mi želimo samo da se povećaju obvezne rezerve u bankama, da se novac ulaže tako da se ostvari stvarna produktivnost… Protiv smo sustava u kojem se krediti ne mogu vraćati. Može li država vratiti svoje kredite? Ne može. Sustav je takav da se dugovi ne mogu vraćati nego oni samo rastu. Zašto deložirati nekog zbog tisuću kuna duga, gaziti po ljudskim pravima i dostojanstvu, ako nitko u sustavu, ni država koja mu je temelj, ne može vratiti kredit?

Gdje je onda rješenje?

Ukidanjem valutne klauzule i devalvacijom kune bi se razbila kreditna kriza. Trenutno ljudi imaju, primjerice, plaću od tri tisuće kuna, a ratu kredita od 1500. Ukine se valutna klauzula i napravi jednokratna devalvacija, svi krediti se pretvore u kunske. S devalvacijom vam rata kredita ostaje 1500 kuna, ali vam plaća poraste na 30.000. Porastu i cijene, ali više vam ne ide pola plaće na kredit, nego pet posto. Tako bi se riješio problem švicarca i problem ukupne kreditne krize. Da, banke će prospasti, ali zar ovako ne propadaju dužnici? Po meni je najvažniji problem to što javnost i ljudi koji bi trebali znati neke stvari nemaju pojma. Početak je u osvještavanju ljudi. Živi zid je pokret kakvi odavna postoje u Europi i u cijelom svijetu. Vremenom će oni puštati korijenje. Živi zid se razlikuje od svih tih pokreta samo po tome što je odlučio političkim putem mijenjati poredak. Posve je izvjesno da postojeći sustav ide ka samouništenju. U međuvremenu, mi znamo ključne probleme ovoga sustava i možemo ga donekle popraviti.


Status: Organizirani kriminal
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Korumpirano pravosuđe
Podobnost: SDP
Pravomoćnost: U očekivanju izbora
Link|

Izgleda da se u Sisačko-moslavačkoj županiji povijest ponavlja bar što se tiče osiguranja vlasti političkom korupcijom odnosno kupovanjem vijećnika. Šest bivših savjetnika bivše županice Marine Lovrić Merzel: Dubravko Obadić (HSLS) Rajko Mladenović i Vlado Đaković (HDRS), Milivoj Tičariće (DSU) i Emil Franjević (HSU) će, kako doznajemo, HDZ-u i partnerima osigurati većinu u Županijskoj skupštini. Oni su osnovali posebni klub vijećnika i dat će potporu novoj izvršnoj vlasti i zato svi dobiti vrijedne nagrade. Bit će im isplaćeno po 40.000 kuna na ime osam neisplaćenih naknada za rad u savjetima.

Naime, savjeti su ukinuti tek odlukom župana Ive Žinića u studenome ove godine, a bivši dožupan Zdenko Vahovec, nakon uhićenja Marine Lovrić Merzel, odbio im je isplaćivati naknade, jer su, kako je rekao oni bili savjetnici Marine Lovrić Merzel, ona ih je imenovala, a njemu njihove usluge nisu trebale. Neplaćeni savjetnici zaprijetili su tužbom sudu smatrajući da su zakinuti, i županija im je naknade bez kamata, po svemu sudeći, pristala isplatiti.

No, tu priča ne staje. Naime, jedno potpredsjedničko mjesto u Skupštini, prema navodima župana Žinića, namijenjeno je oporbi i kako sada stvari stoje taj će oporbeni potpredsjednik postati upravi Emil Franjević (HSLS), bivši županičin savjetnik.

Zanimljivo je da je isto prošle godine napravila Marina Lovrić Merzel. Ona je prigodom konstituiranja Skupštine na (oporbeno) potpredsjedničko mjesto u Skupštini postavila Sabinu Ferderber, koja je u Skupštinu ušla u koaliciji HDZ-a, HSS-a, HSP AS i BUZ-a. Nova potpredsjednica Ferderber prestala je odmah biti oporbena vijećnica i osigurala je županici većinu.

Emil Franjević rekao nam je jučer kako će on i bivši savjetnici podržati proračun, ali da nisu sklopili koaliciju niti ugovor o programskoj suradnji, nego ne žele nove izbore. Rekao je da se naknada za njihov rad mora isplatiti, jer ugovor je ugovor. Rekao je kako još nije odlučeno da će on biti drugi potpredsjednik, ali da se o tome razgovaralo.

Da je politička trgovina na djelu pokazuje i slučaj dvojice županijskih vijećnika i bivših savjetnika Milivoja Tičarića i Vlade Đakovića. Oni su ostali, potvrđeno nam je, u novom sastavu Nadzornog odbora Razvojne agencije SIMORA. Članstvo u nadzornim odborima donosi redovite mjesečne naknade.

Župan Ivo Žinić prigodom predstavljanja javnosti stanja u županijskoj blagajni i prijedloga novog proračuna, na pitanje ima li potporu u Županijskoj skupštini za usvajanje rebalansa za 2014. i proračuna za 2015. godinu, odgovorio je da ima. Na upit o glasinama da je riječ o kupovini dijela bivših županičinih savjetnika odgovorio je kako se radi o krivim informacijama.

„Nema protuusluga, postoji suradnja, osnovan je klub vijećnika koji nas želi podržati, a jedan potpredsjednik će biti iz redova oporbe”, rekao je prošlog tjedna Ivo Žinić. Ponovio je kako u svojoj vladavini neće pristajati na ucjene, da nikome neće podilaziti i da neće u očuvanju vlasti biti spreman na kompromise. - Kada jednom popustim i napravim prvi kompromis, onda popuštanjima i kompromisima nema kraja, poručio je Žinić. Novi župan ustvrdio je javno da nema kupnje vijećnika, da nema trgovine utjecajem, no, izgleda da ga opovrgava razvoj događaja.

Do izjave Milvoja Tičarića nismo jučer uspjeli doći, jer nije „mogao odgovoriti na poziv“, no on je dan ranije u izjavi za Novi list naveo: „ Nas 13 angažirali smo odvjetnika koji je poslao pismo u Županiji i slijedom toga su održani razgovori sa Žinićem. Župan je shvatio da bismo mi, ako do toga dođe, sigurno dobili sudski spor, pa nam je odlučio isplatiti sve zaostale naknade. Žinićeva je glavna programska točka bila ukidanje savjetnika, ali sad mora platiti ono što nam pripada, a što nam je SDP-ova klika htjela oduzeti“, rekao je Tičarić za Novi list. Dodao je kako će oni proračun podržati jer ne žele nove izbore i novih 6 milijuna troškova za izbore. Upućeni tvrde da oni neće izbore i zbog toga jer znaju da vrlo vjerojatno mnogi od njih više nikada ne bi bili u prigodi sjesti u klupe Županijske skupštine.

Status: Organizirani kriminal
Lokacija: Sisak
Opseg: Na račun građana
Podobnost: SDP/HSLS/HSU/HDRS/DSU/HDZ
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

Link|

Trebalo je proći deset godina od donošenja Zakona o pravu na pristup informacijama da Hrvatska dobije povjerenicu za informiranje. Sabor je tek potkraj listopada 2013. odlučio da će taj posao raditi Anamarija Musa, docentica na zagrebačkom Pravnom fakultetu, no tu problemi nisu prestali. Povjerenici su proračunom osigurali samo pola potrebnog novca i tako u pitanje doveli smisao njezina izbora. Zamolili smo Anamariju Musu, s obzirom na to da ured ne postoji ni pola godine, da objasni čime bi se ona i njezinih zasad četvero kolega iz ureda trebali baviti.

- Osnovni cilj je raditi na transparentnom društvu koje bi bilo izliječeno od korupcije i u kojem bi tijela javne vlasti djelovala na zakonit i pravilan način. Jedna od zadaća nam je rješavanje žalbi u slučajevima kada tijela javne vlasti građaninu ili nekoj pravnoj osobi (udruzi, poduzetniku) uskrate informaciju, uopće ne odgovore na zahtjev ili mu daju nešto što on uopće nije tražio. To je klasični upravni postupak, tijelo čija se informacija traži odlučuje u prvom stupnju, mi smo drugi stupanj – odlučujemo o žalbi na negativnu odluku tijela javne vlasti ili "šutnju uprave", tj. kad uopće ne odgovori. Postoji još jedna kontrolna instanca, a to je Visoki upravni sud kojem tužbu protiv našeg rješenja mogu podnijeti ili nezadovoljni građanin ili samo tijelo kojem smo naredili da pruži informaciju. 

Koliko vaših odluka završi ipak pred Vrhovnim sudom?

Ne puno. U prošloj godini bilo je 29 tužbi, a istodobno smo zaprimili oko 500 žalbi. Veći dio tužbi podnijeli su sami građani. 

Kakve je presude dosad donosio Visoki upravni sud?

U najvećem broju slučajeva sud potvrdi našu odluku, 75 posto otprilike.

U redu, to su postupci kada je riječ o zahtjevima građana. Što biste još trebali raditi?

Obavljamo nadzor nad tijelima javne vlasti. Prije svega inspekcijski nadzor koji provode inspektori koji mogu otići u samo tijelo javne vlasti, imaju pravo pregledati spise, upisnike, internetsku stranicu, dati preporuke, pa čak i potaknuti kažnjavanje novčanom kaznom. Međutim, trenutno još nemamo zaposlenih inspektora. Osim toga, pratimo kako se provodi pravo na pristup informacijama, prikupljamo izvješća od tijela javne vlasti, analiziramo ih i dajemo prijedloge za poboljšanje.

Kako to izgleda u praksi?

Glavni instrument za to nam je godišnje izvješće koje Saboru moramo predati do kraja ožujka. U njemu sumiramo sva izvješća o radu koja su nam dostavila tijela. Od 5900 tijela javne vlasti!!!! koja su nam dužna dostaviti izvješća, samo njih oko 3500 je to dosad i učinilo.

Što se događa s ovima koji ne predaju izvješće na vrijeme?

Mogli bismo ih kazniti, što bi u ovom slučaju značilo oko 2500 prekršajnih naloga. Ali to bi bilo kontraproduktivno. Nisu sve organizacije ni svjesne da su tijela javne vlasti, što ukazuje na sustavni problem.

Trebate li raditi još što?

Uloga nam je i da promičemo pravo na pristup informacijama. Tu vidim glavni zadatak institucije - ljude zadužene za informiranje u tijelima javne vlasti treba educirati o svemu što moraju raditi, o načinu pisanja izvješća, vođenju postupaka, donošenju rješenja i u osnovi, pravu građana da dobiju informaciju koja je od javnog značaja.

Nije li logično da ljudi koji su zaposleni na tim radnim mjestima znaju što im je posao?

Onaj tko radi na tom mjestu mora razumjeti bit. Kao prvo, oni nisu pravnici, a ni oni uvijek ne razumiju, nego su glasnogovornici, novinari… Jedni ne razumiju svrhu, drugi ne znaju tehniku, a svi zajedno rade neke druge poslove i posao službenika za informiranje im je dodan uz redovne zadatke. Čini mi se da im to nije uvijek prioritet.

Imaju pravnike s kojima se mogu savjetovati ako imaju kakvu pravnu nedoumicu. Ali taj isto često ne razumije logiku prava na pristup informacijama.

Što onda radi tamo?

Ovo je za sve njih novo, važeći zakon je u primjeni manje od godinu dana, raniji postoji od 2003., ali nisu bili osigurani mehanizmi za njegovu punu provedbu. K tome, transparentnost nije dio naše političke kulture, nego baš suprotno – navikli smo da je s jedne strane država, a s druge građanin i da se jedni čuvaju drugih. Zato moramo educirati službenike za informiranje i sve druge u tijelima javne vlasti. Kod donošenja svakog novog zakona morate ljude educirati, svaki ima svoje specifičnosti, odstupanja od uobičajenoga, zato se i donosi. Kad se donese Zakon o poljoprivrednom zemljištu, educiraju se ljudi iz Ministarstva poljoprivrede. U ovom slučaju ne samo da imamo specifičnu proceduru, nego je i sadržaj prava nešto na što nismo navikli. Jednostavno, nemamo tradiciju javne vlasti.

Čemu edukacija? Zar nije dovoljno da pročitaju zakon?

Nije to baš tako. I liječnici se najprije educiraju za neki novi medicinski postupak…

Jasno, čovjek treba rezati drugog čovjeka, mora znati kako. Ali ovdje sve piše, treba samo pročitati.

To su profesije, morate se u profesijama stalno educirati. Mi, recimo, po cijeli dan zovemo tijela javne vlasti, koja u izvješću moraju reći i koliko su uprihodila po osnovi zahtjeva za pravo na pristup informacijama, jer to se ponekad naplaćuje!!!!. Netko, recimo, napiše da su te usluge naplatili 100 tisuća kuna. Pa onda idemo provjeravati i ispostavi se da je zapravo riječ o prihodu od nečeg što nema veze s pristupom informacijama. Iz takvih se primjera vidi da oni ne razumiju.

Biste li, osim toga, trebali još nešto raditi?

Morali bismo pratiti i ponovnu uporabu informacija, odnosno korištenje javnih podataka u komercijalne i nekomercijalne svrhe. Na primjer, korištenje nekih javnih podataka za aplikacije za smartphone ili za znanstvena ili druga istraživanja, nešto što daje dodatnu vrijednost društvu. Trebala bih bar dvoje ljudi koji će se samo time baviti. Zasad samo uspijevamo usput "uhvatiti" poneki podatak, no taj segment treba dodatno istražiti da se vidi tko je dobio pravo koristiti podatke u komercijalne svrhe, zašto baš on, na koji je način dobio priliku biti u povlaštenom položaju i slično. Trebali bismo raditi i promociju za građane. Javili su nam se neki volonteri koji bi napravili neke filmiće i promotivne spotove, jer ni za to novca nemamo. Građane moramo educirati jer oni moraju znati koja su njihova prava. A kako će oni znati kad to ne znaju ni novinari.

Kako to mislite?

Pokazalo se da ni novinari ne znaju ništa o pravu na pristup informacijama. Samo znaju da postoji novinarski upit na koji odgovore dobiju ovisno o raspoloženju glasnogovornika. I ako ga ne dobiju, oni odustaju.

U redu, sad smo razjasnili što biste sve trebali raditi. A sad mi recite što od svega toga uopće uspijevate raditi s obzirom na to da ste dobili znatno manje novca nego što ste tražili?

Većinu toga radimo, samo po malo i u nedovoljnoj mjeri. Inspekciju uopće ne radimo jer taj posao mora raditi netko ovlašten, sa značkom, a takvog čovjeka zasad nemamo. Lani smo dobili 1,4 milijuna kuna i to su zapravo plaće ljudi koji su ranije radili u AZOP-u, pa su prebačeni nama. Taj je novac jednostavno s proračuna Agencije prebačen nama i nadodano je još nešto sitno, za struju, vodu i slično. Još u studenom sam tražila da nam se budžet poveća, ali nije prošlo. U rebalansu sam također tražila još 1,4 milijuna kuna, da možemo zaposliti još bar petero ljudi, ali dobili smo samo 400 tisuća kuna.

Je li vas takav odnos države razočarao?

Jako sam se iznenadila. Još tijekom procedure izbora na saborskom Odboru za ustav netko me je pitao kako ću se izboriti za proračun. Rekla sam, čudeći se, zašto se ja trebam boriti? Mislila sam da ću reći koliko ljudi trebam i oni će mi to osigurati. Sada sam tek shvatila o čemu je tu riječ. Kod nas se većina pozicija popunjava političkim kriterijima ili su osobe na neki drugi način ovisne o vladajućoj stranci, koja god ona bila.!!!! U nekoliko institucija imate nestranačke ljude koji nisu nikome dužni niti je njima tko dužan. Čime da oni trguju? Oni nisu u stranci koja bi se pobrinula da dobiju to što im treba, čak i kad možda ne vjeruju u ono što rade. Tek sam nedavno postala svjesna tog začaranog kruga.

Stignete se još učlaniti.

Ne mogu, zakon ne dopušta. Ali hvala, ne bih se ni učlanila. Mislila sam da je Hrvatska zaista odlučila ozbiljno odraditi ovaj posao jer je sve ono što je bilo u zadnjih deset godina, otkako je donesen Zakon o pravu na pristup informacijama, bila igra. Mislila sam da ga sada politička elita želi provesti da svima bude bolje. No, izgleda da sam se prevarila.

Ako vas ne shvaća ozbiljno Ministarstvo financija, kako će vas ozbiljno shvatiti neka puno manja tijela javne vlasti?

Nije uloga Ministarstva financija da dijeli novac, oni režu svima za koje nema "miga" odozgo. Razočarana sam prije svega Saborom i Vladom, koja predlaže proračun. Pokušavat ćemo ih i dalje uvjeravati koliko je važno to što trebamo raditi. Ne uspijemo li, mogli bismo ispisivati prekršajne naloge i tako se financirati. A to ne želimo.

Kako odlučujete tko je zaslužio kaznu, a tko nije?

Najprije svakog od njih nazovemo i damo mu rok da riješi problem.

Koliko ste dosad ispisali prekršajnih naloga?

Malo, jer želimo najprije dati sve od sebe da ih educiramo. Bilo bi kontraproduktivno koristiti se samo represijom, onda idemo korak unazad, mi moramo osigurati izgradnju kulture transparentnosti, da jednostavno svatko zna što treba dati javnosti na uvid i to radi bez problema. Da imamo što manje žalbi, zapravo.

Što vas je najviše iznenadilo kad ste se počeli s ovim baviti?

Nerazumijevanje koje dijelom proizlazi iz needuciranosti, a dijelom i iz inercije. I prije sam bila svjesna tog stalnog konflikta između vlasti i građana, ali iznenadilo me kada sam to vidjela iz prve ruke. S jedne strane imate predstavnike vlasti kojima nije jasno zbog čega ih građani gnjave, s druge neke građane koji znaju biti i agresivni ili uživaju maltretirati druge. Imala sam slučaj jednoga grada koji je dobivao upite od građana o prihodima od ubiranja spomeničke rente. Taj grad nam se obratio s pitanjem smiju li oni dati te strogo povjerljive informacije. Govorimo o velikom gradu koji ostvaruje velike prihode od spomeničke rente, to je javni prihod i bilo bi logično da znaju da takvi podaci ne mogu biti strogo povjerljivi nego apsolutno javne informacije. Imamo dosta sličnih primjera.

Vjerujete li da možete puno toga promijeniti?

Apsolutno vjerujem u to, ako se na tome radi.

Bez obzira na takav podcjenjivački proračun?

Mislim da neće biti dugotrajno podcjenjivački. S novcem koji ćemo sada dobiti vjerojatno ćemo zaposliti bar troje ljudi. Pa ako svi mi barem 40 sati tjedno, a ovdje se inače radi i do osam navečer, utrošimo na razmišljanje kako da ljude educiramo i kako da se to provede, onda ćemo nešto napraviti.

Ima li zaposlenih iz javne vlasti koji baš ne želi surađivati?

Ne mogu reći da postoje inatljivi pojedinci, ali smo imali otpor u nekim sustavima, koji je proizlazio iz nerazumijevanja biti pristupa informacijama. Recimo, s Turističkom zajednicom koja se dugo odupirala činjenici da su "pod nama". Ali smo ih uspjeli s nekoliko sastanak uvjeriti. I sada odlično surađujemo.

Možete li utjecati da javnosti postanu dostupni podaci o vlasništvu u trgovačkim društvima? Iz postojećeg registra Trgovačkog suda to se ne može vidjeti.

Pravo na pristup informacijama je jedno od ustavnih prava, ali imamo i drugih. Recimo, pravo na zaštitu osobnih podataka, pravo na vlasništvo i slično. Postoji inicijativa da se omogući pretraživanje sudskog registra po imenima pa da se upisivanjem imena izlistaju sve tvrtke u kojima je ta osoba suvlasnik. Zašto je važno da se zna čega ste sve vlasnik?

Zašto se to mora skrivati? To može postati važno kad se trebaju povezati neki konci, a njih ne možete povezati ako ne znate tko je vlasnik.

To je uloga istraživačkog novinarstva. Vlasništvo u medijima je nešto drugo. Mediji su javni, djeluju u javnom prostoru. Ali koji je javni interes da znamo da vaš susjed Pero Perić ima pet firmi za proizvodnju lustera? Ako on uđe u odnos s državom, a kod njega radi žena ministra, to je drugi par rukava. Osim toga, nije to tajna. U sudskom registru imate osnivače…

Imate osnivače i imena onih koji upravljaju, ali nemate vlasnike ni postotke vlasništva.

Ne mogu vam reći sa sigurnošću da mislim da je to baš logika stvari. Treba balansirati između onoga što je interes javnosti i onoga što je pravo svake osobe, pravo na privatnost, na tržišnu utakmicu... Postoje i druga ustavom zajamčena prava. 

Je li vaša zadaća da omogućite da svatko u ovoj zemlji može vidjeti tko je vlasnik i u kojem postotku bilo kojeg poduzeća registriranog u Hrvatskoj? Ne bi li to bio vrlo dobar alat za suzbijanje korupcije?
Načelno nisam protiv toga. Sigurno bi bio dobar alat, ali treba paziti i na neke druge interese. Gdje je granica privatnosti? Javnost ponekad može biti masa…

Ali tu je država da nas štiti.

Sad izvrćete argumente. Cijelo vrijeme govorimo da država i zakoni nisu dobri. Jako sam kritična prema zakonima, masu ih treba mijenjati. I ovaj naš zakon treba promijeniti jer se neke stvari ne mogu provoditi. Ako pođemo od toga da naša država i naše institucije ne funkcioniraju kako trebaju, onda ne možemo pretpostaviti da će država zaštititi onoga kome netko može nauditi. Takav sustav tek moramo izgraditi, u čemu veliku ulogu imaju i novinari koji moraju paziti na koji način pišu. Moraju biti svjesni odgovornosti koju imaju.

Mislite li da će doći vrijeme kad će prestati potreba za poslom koji sada radite?

Vjerujem da hoće. Očekujemo da će u idućem razdoblju porasti broj žalbi, a nakon godinu ili dvije njihov broj bi se trebao smanjiti. Tijela javne vlasti se ne bi trebala oglušivati na zahtjeve ni odbijati građane ako za to nema zakonskog uporišta. Ako budu tako postupali, a mi bismo svojim radom to trebali osigurati, onda neće biti toliko potrebe za represivnim funkcijama, kao što su inspekcije, kažnjavanje ili naređivanje putem rješenja.

RAZOČARALA SAM SE U NOVINARE I GLASNOGOVORNIKE

Dosta ste kritični prema novinarima.

Da znate da jesam. I novine sam prestala kupovati. Prije sam kupovala sve živo, sad više ništa.

Kako se informirate?

Uglavnom preko interneta. Ali nisam kritična samo prema novinarima. Mislite li da glasnogovornici koji su uokolo raspoređeni rade svoj posao? Imamo skandal za skandalom. Ne vidim da se itko od njih potrudio da na odgovarajući način iskomunicira neki problem. Sjetimo se slučaja Šegon ili slučaja nabavke automobila. Jeste li čuli nekog glasnogovornika da je izašao pred novinare i objasnio sve o tom slučaju? Sve te intermedijarne funkcije ne funkcioniraju. Mi smo jedna od njih i potrudit ću se da mi funkcioniramo. I trudit ću se koliko god mogu da educiram i medije na koji način da traže informacije, kako da se postave, kao što ću učiniti sve da educiram glasnogovornike. 

Mislite li da vam je u ovom poslu nedostatak to što niste novinarka već pravnica?

Ne, naprotiv. Prije svega zato što nisu novinari najveći tražitelji informacija, nego obični građani. Ovdje je jako puno prava. Bilo koji novinar bi s ovim izludio. Morate biti u stanju pročitati rješenje, obrazloženje, nekad ukazati na neki propust, odgovoriti na tužbu… morate imati neka pravna znanja.

Status: Nesposobnost uprave
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Bijeda novinarstva
Podobnost: SDP/HDZ
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

Link|

U hrvatskom vinogradarstvu neće biti velike sreće od EU novca! Naime, tko god od hrvatskih vinara bude htio saditi autohtone hrvatske sorte ni lipe neće dobiti od europskih sredstava za restrukturiranje i obnovu svog vinograda. Na novce iz hrvatske EU vinske omotnice neće moći računati nitko tko hoće saditi crljenak kaštelanski ili tribidrag, ni onaj tko bude htio saditi plavac mali, ni onaj tko bude htio saditi pošip ili babić ili bogdanušu, ili babicu, plavinu...

EU novce iz hrvatske Vinske omotnice moći će dobiti samo oni koji hoće saditi internacionalne sorte cabernet sauvignon ili merlot ili chardonnay, ili pinot...!

Tako će značajna EU sredstva, koja su u Vinskoj omotnici predviđena za razvoj i unaprjeđenje hrvatskog vinarstva i vinogradarstva, zapravo odigrati ulogu trojanskog konja koji će za nekoliko idućih godina značajno unazaditi hrvatsko vinarstvo ubijajući posljednjih 20-ak godina probuđeni veliki pokret obnavljanja i spašavanja hrvatskih autohtonih sorti vinove loze. U idućih nekoliko godina strasni vinari i vinogradari domoljubi, zaljubljenici u hrvatske autohtone sorte bit će maksimalno destimulirani! Pa tko izdrži!

Gdje piše da nije moguće iz Vinske omotnice financirati sadnju naših autohtonih sorti?

- Razvoj hrvatskog vinogradarstva svakako bi se trebao bazirati na autohtonim sortama vinove loze. Nažalost, na sredstva iz Vinske omotnice ne mogu računati oni koji će htjeti svoj vinograd obnoviti autohtonim sortama. Naime u Pravilniku o provedbi mjere restrukturiranje i konverzija vinograda iz nacionalnog programa pomoći sektoru vina 2014. - 2018. stoji: “Prilikom aktivnosti zamjene sorte i premještanja vinograda može se koristiti samo certificirani sadni materijal preporučenih sorti sukladno Pravilniku o Nacionalnoj listi priznatih kultivara.

- Za rekonstrukciju vinograda u Vinskoj omotnici je predviđeno ukupno 28,8 milijuna eura. Ovo direktno znači da proizvođači koji će se od 2014. do 2018. godine htjeti prijaviti na natječaj iz Vinske omotnice za obnovu svoga starog nasada, ako žele dobiti od 16.000 do 22.000 eura po hektaru, te nasade ne mogu obnoviti s autohtonim sortama.

Odnosno ako želite dobiti ovaj iznos, morat ćete posaditi neku sortu kod koje ćete moći kupiti certificirani sadni materijal, dakle internacionalnu sortu. Ali i to najčešće iz uvoza, jer u domaćoj proizvodnji i u slučaju internacionalnih sorata imamo samo 30% certificiranog sadnog materijala.

Doc. dr. sc. Darko Preiner Koje je rješenje ovog problema?

Je li moguće ‘ubrzati priču’, pronaći način da vinari mogu doći do sredstava za sadnju autohtonih sorti, a da nam ne iscure tijekom iduće dvije-tri godine toliki novci kroz prste?

- Rješenje, koje će vjerojatno zagovarati mnogi proizvođači, jest ukidanje uvjeta iz Vinske omotnice o obveznom korištenju certificiranoga sadnog materijala. Tako bi se omogućilo vinogradarima da u slučaju autohtonih sorata dobiju sredstva i korištenjem standardnog sadnog materijala. Ovo može biti privremeno rješenje, ali samo ako bi se provodilo zajedno s prvim prijedlogom, dakle osnivanjem Lozno-selekcijskog centra.

S obzirom na to da uvjete iz Vinske omotnice više ne postavljamo sami, već oni moraju biti u skladu s odlukama Europske komisije, mislim da ako se na vrijeme netko iz nadležnog ministarstva zauzme za ovaj problem, možemo očekivati i pozitivan odgovor Europske komisije.

Upitni su i drugi izvori potpora uzgoja naših autohtonih sorata?

- Osim Vinske omotnice vinogradari, koji uzgajaju ili su planirali podizati nasade autohtonih sorata, mogu ostvariti određene potpore iz Fonda za ruralni razvoj. Naime, u sklopu ovih mjera postoji i “Potpora za očuvanje izvornih i zaštićenih vrsta i kultivara poljoprivrednog bilja” koja je, osim velikim proizvođačima namijenjena i malima, s obzirom na to da je minimalna površina na kojoj se uzgaja neka sorta da bi se ostvarila potpora samo 0,05 hektara. Nažalost, jedan od uvjeta za ostvarivanje i ove potpore jest korištenje certificiranoga sadnog materijala. Tako da ni od ove mjere neće imati koristi oni koji žele saditi naše autohtone sorte vinove loze.



Status: EUforija
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Pseudo-intelektualna elita
Podobnost: SDP
Pravomoćnost: U očekivanju izbora
Link|