Ukradeno?

Svaki put kada se u Dnevniku pojavi Jasna Paro dobijem dojam da ju je netko nabrzaka ubacio kao zamjenu dopisniku koji zna obavljati svoj posao, ali je pet sekundi prije javljanja načisto poludio i pobjegao dođavola.

Dopisnica Jasna Paro nije nova pojava na Hrvatskoj televiziji. Dugo je godina bila dopisnica iz Londona, pa iz Nizozemske, bilo je govora i o tome da će postati dopisnica iz SAD-a, što su Amerikanci stopirali jer joj je suprug ondje veleposlanik pa po međunarodnim ugovorima nema pravo raditi u toj zemlji.

Kada je prošle godine izbila frka oko dopisnika iz Bruxellesa za HRT, odakle je povučen Damir Matković, pa su još i izvedene neke turbopetljancije sa Željkom Korparom, čitava je zavrzlama završena tako da je na mjesto dopisnice sletjela Jasna Paro. Iako nikada nije bila na razini najvećih dopisničkih legendi i iako se već i prije štokoji gledatelj pri njezinim javljanjima iz svjetskih metropola znao zapitati koje su joj točno vještine donijele takvu poziciju, tek odnedavno, otkad su zbog izbjegličke krize učestala javljanja iz Bruxellesa, postalo je svakodnevno iritantno koliko ta žena loše obavlja svoj posao.

Evo, recimo, sinoć. Javila se sa summita 28 europskih zemalja na kojem su se pokušavala riješiti neka pitanja vezana uz izbjegličku krizu i, žao mi je što moram biti tako zla, ali od njezina bi javljanja u Dnevnik mnogo učinkovitiji bio blesimetarski ispis teksta na ekranu. Bilo ju je naporno slušati. Osim što nakon svake dvije riječi kompulzivno ubacuje um, hm, errr i slične štake za osobe s lošim sposobnostima verbalnog izražavanja i osim što su joj potrebne tri gladne godine da se izvuče iz rečenice, rečenice koje izgovara često su polusuvisle, ponavlja riječi u različitim oblicima i padežima kao da se pokušava prisjetiti koji je točan. I iako je već to samo po sebi neodpustivo za osobu koja se bavi izvješćivanjem za medij čija je jedna od glavnih sastavnica govor - najgore tek slijedi. Ne valja to kako govori, ali ni ono što govori nije bogznašto. Natumbane informacije skupljene kao u žurbi, ni trenutka opširnije od onoga što se vjerojatno može nabaviti u službenim briefinzima, zaboravljanje i škicanje u šalabahter... Čovjek se zaista mora zapitati je li ta osoba profesionalna novinarka ili je uletjela kao zamjena zato što je pravi dopisnik pet sekundi prije javljanja namrtvo umro.

Damir Matković i Željko Korpar nisu bili savršeni, daleko od toga, ali su se prije svega znali izražavati te su u svojim javljanjima djelovali kao da su se za svojih dopisničkih par minuta pripremali dulje od jedne kratke kave sa šlagom. Neki drugi dopisnici, poput Silvija Tomaševića, već toliko dugo izvješćuju s mjesta na kojima se nalaze da imaju i svoje izvore, uvijek ubacuju nekakve zgodne ficleke izvan šturih (i nesuvislih) citiranja službenih priopćenja za javnost. Jedna od najboljih dopisnica koju sam ikada čula i vidjela da izvješćuje iz Bruxellesa - Vera Tomašek - uvijek je pravi doživljaj jer je izvrsno informirana, odlično poznaje sve začkoljice europske politike, ozbiljno shvaća svoj posao, suvislo se izražava i u pravilu uspije gledateljima/slušateljima objasniti sve ono što ih je o trenutnom europskom problemu du jour zanimalo, a nisu imali koga pitati.