itemscope itemtype="http://schema.org/Article" Ukradeno?: Kvislinzi u Republici Hrvatskoj

Ukradeno?

Prvi i najstariji hrvatski portal s misijom upozoravanja na korupciju, iskorjenjivanju politički povezanog kriminala i rasipnosti, te podrškom neovisnom i djelotvornom pravosuđu. Kontakt: korupcija.hr@gmail.com


Broj branitelja palih u Domovinskom ratu je 8.147, ovaj broj ne uključuje branitelje koje se smatra nestalima i za kojima se još traga. Broj branitelja koji je počinio samoubistvo u 23 godine od početka rata je 2734. To je 33% ukupnog broja žrtava, cijela jedna brigada, u ratu koji se protiv branitelja a time i protiv države koju su stvarali vodi svo ovo vrijeme.

Tko vodi skriveni rat protiv Republike Hrvatske?

-------

Iako je od završetka Domovinskog rata u Hrvatskoj proteklo 20 godina, brojne vidljive i nevidljive ratne rane još nisu zacijelile. Branitelji obolijevaju znatno češće od niza malignih bolesti, umiru znatno ranije i skloniji su izlaz iz životnih problema tražiti dižući ruku na sebe.

Brojke govore da se u Hrvatskoj od 1991. do konca 2014. ubilo 2734 branitelja, cijela jedna brigada Hrvatske vojske. Najviše suicida branitelja zabilježeno je u Zagrebu: njih 320, no pritom treba imati na umu da je najviše branitelja otišlo u rat upravo iz glavnog grada. Najviše branitelja s obzirom na broj stanovnika ubija se u kontinentalnoj Hrvatskoj, ponajviše u Bjelovarsko-bilogorskoj i Varaždinskoj županiji, a najmanje u priobalnom području.

Posljednje tri godine ruku na sebe podiglo je 427 branitelja, što je u usporedbi sa stopama civilne populacije dvostruko više. Mnogima će biti zapanjujuće čuti da se najviše suicida događa upravo u grupama najtežih vojnih invalida, onih s oštećenjima organizma od 60 do 100 posto, onih kojima je država “dala” najviše.

U razdoblju od 1999. do konca 2014. suicid je počinilo 296 HRVI-a. Također, iznenađuje što je podjednako suicida zabilježeno i kod onih HRVI-a koji su invaliditet zadobili isključivo na temelju ranjavanja pa studija opovrgava hipotezu o veteranima s dijagnozom PTSP-a kao najrizičnijoj skupini. To upućuje na to da nije obuhvaćen tzv. prikriveni PTSP o čijim razmjerima se može samo nagađati.

Zbog dugotrajne negativne kampanje koja se u društvu vodila prema braniteljima oboljelima od PTSP-a, može se očekivati da su mnogi od njih koji su razvili simptome te bolesti izbjegavali potražiti stručnu pomoć ili pokrenuti postupak za ostvarivanje invalidskog statusa. Koliko si je njih u takvom stanju oduzelo život, nikada nećemo saznati.

Hrvatski vojnici tijekom rata u prosjeku su doživjeli čak 15 traumatskih događaja, što upućuje na njihovu višestruku traumatiziranost. Zato je trebalo očekivati da će u poraću biti izrazito ranjiva društvena skupina, s oslabljenim mehanizmima suočavanja s izazovima života, u socijalnom kontekstu dalekom od idealnoga.

Razloge za alarmantne rezultate studije valja potražiti u sustavnoj stigmatizaciji branitelja. Postupno i planski sve se više guraju na margine, što u njih izaziva sumnje u opravdanost i smisao vlastitog sudjelovanja u ratu. Suočavajući se s izazovima civilnog života koji su u ratu idealizirali, dio njih potražio je izlaz iz tog nepodnošljivog stanja oduzimanjem vlastitog života. Želja za samoubojstvom pojavljuje se pod utjecajem više čimbenika; osjećaj osujećene pripadnosti proizlazi iz – nemogućnosti zadovoljenja potrebe za pripadanjem. Drugi je uzročnik opažanje pojedinca da je na teret drugima, stoga vjeruje kako bi smrt bila vrednija od takvog života i mržnje prema samome sebi. Treći je čimbenik stečena sposobnost za počinjenje suicida, u čijoj su podlozi smanjeni strah od smrti i povišena tolerancija na fizičku bol – iskustvo koje nose iz rata.

“Osjećaje ushićenosti pobjedom u ratu ubrzo zamjenjuju osjećaji nerazumijevanja, napuštenosti i usamljenosti, a ubrzo slijedi povratak u stvarnost u kojoj je ratni zapovjednik ‘obični’ vodoinstalater ili činovnik s klimavim ili propalim brakom, okružen nerazumijevanjem jer ‘što on još hoće, rat je davno završio’. Premda ih se deklarativno tretira kao ‘najzaslužnije’, branitelji su getoizirani prijevremenim umirovljenjima i nerijetko instrumentalizirani u političkim spletkama i obračunima”. U konačnici, nameće se zaključak o neuspjehu, preciznije, krahu društvene skrbi za sudionike Domovinskog rata.

Narušeno samopoštovanje

Tretman branitelja kao iznimno ranjive skupine zahtijeva visoku razinu političke korektnosti što nije slučaj, štoviše, oni su predmet politiziranja ili manipulacije. Odgovornima za to smatram sve vlasti, ne samo aktualnu, zbog čestih zamjena teza i prebacivanja krivnje na žrtvu, koje datiraju još od 90-ih. Braniteljima treba odati priznanje i zahvalnost. Oni ne traže mnogo. Mogli bismo se ugledati na primjer SAD-a gdje na Dan veterana svaki američki gimnazijalac odlazi na grobove vojnika. Možda i najbolnija je empirijski utemeljena pretpostavka da će u budućnosti stope samoubojstava branitelja i dalje rasti, s obzirom na starenje te populacije i činjenicu da se konstantno najviše stope suicida bilježe u najstarijim dobnim skupinama (od 50 do 65 i više godina).

Najveći broj branitelja danas se tek nalazi pred ulaskom u najrizičniju životnu dob. 

Nesebičnost, hrabrost i poštenje svih onih koji su branili i obranili Hrvatsku obvezuju nas da ih se sjećamo i poštujemo njihovu žrtvu”.


Status: Veleizdaja
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Rasprodaja Hrvatske
Podobnost: SDP
Pravomoćnost: Zaključeno