Ukradeno?

"Ima puno većih i važnijih problema nego što je to Lex Perković", ustvrdio je ovoga vikenda predsjednik Ivo Josipović.

Do istog zaključka došli su i hrvatski građani, kojih se samo 11 posto u anketama izjasnilo da je spor oko europskog uhidbenog naloga doista bitna tema. Gotovo polovica ispitanih priznala je da zapravo nema pojma o čemu se točno radi u tom "Lexu Perković", ali zato dvije trećine građana zna da je najvažniji problem gospodarska kriza, a zatim slijede korupcija, zdravstvena skrb, vanjsko zaduživanje, državni proračun... Ispred Lexa Perković po važnosti je čak i ćirilica u Vukovaru.

Stvari su, dakle, prilično jasne: Lex Perković je za većinu izmišljen, nevažan, sporedan i apsolutno nevažna tema na širokom repertoaru ostalih hrvatskih dubioza.

To je sve istina i s time se nije teško složiti.
A što je s većim problemima?

Ali upitajmo se onda sljedeće: ako hrvatska vlast već mjesecima nije u stanju ili naprosto ne želi riješiti ovako minoran problem, kako se onda možemo nadati da će uspješno riješiti onih desetak većih i neusporedivo težih?

I ne samo da ga ne može riješiti, već je od tog pitanja napravila prvorazredan međunarodni skandal koji nas ponovno dovodi pred sankcije Europske unije, dva mjeseca nakon što smo u nju ušli.

Sankcijama nam se prijetilo kad nismo ispunjavali obaveze u pregovorima s EU, sankcijama nam se prijeti kad ne ispunjavamo ono što smo potpisali u pregovorima s EU.

I zato možda taj Lex Perković ipak nije toliko nevažan kao što nam se čini.

On, u prvom redu, pokazuje kako funkcionira hrvatska vlast. Razotkriva premijera Zorana Milanovića kao inatljivog, totalno nefokusiranog i potencijalno destruktivnog političara. Čovjeka koji nije spreman priznati pogrešku, ali je zato spreman od nevažne teme napraviti prvorazredan problem, zaratiti sa svima, prijateljima i neprijateljima, te pritom ugroziti interese vlastite države.

Premijerovi hirovi

Ovaj slučaj pokazuje i kako funkcionira vladajuća koalicija, u kojoj HNS u Saboru diže ruku za ono čemu se javno protivi, a onda traži izmjenu onoga za što je glasao, gdje se preko deklariranih principa prelazi u svrhu očuvanja "mira u kući", i gdje zastupnici, ministri i stranački dužnosnici ne služe ničemu osim ispunjavanju premijerovih hirova.

Ako se koalicija ovako ponaša na ovom minornom slučaju, kako onda može funkcionirati u rješavanju ključnih problema?

Ovaj zakon još jednom pokazuje i kako predsjedniku Republike zapravo ništa nije bitno, sve dok ga se osobno ne prozove. A onda je spreman ući u rat s premijerom i optužiti ga za stvaranje "talačke krize", samo zato što mu je dirnuo u njegova savjetnika koji je sasvim slučajno sin Josipa Perkovića.

A naravno, Lex Perković baca ne baš previše pozitivno svjetlo na političku oporbu. Onu koja govori o komunističkim zločinima, ali godinama nije učinila ništa na njihovu progonu, govori o nacionalnim interesima, a onda javno iskazuje nepovjerenje u hrvatsko pravosuđe.
U lošoj vjeri

Lex Perković iznova pokazuje i kako Hrvatskoj malo treba da se ponovno, nakon manjeg zatišja u pregovorima EU, prikaže kao "troublemaker". Kao zemlja kojoj se ne može vjerovati i koja prema međunarodnoj zajednici, s kojom je preuzela određena obveze, nastupa svadljivo i u lošoj vjeri.

Međutim, ono što je u ovom nevažnom problemu možda najzanimljivije, ako već ne i najvažnije, jest činjenica da Lex Perković opet aktualizira priču o udbašima pod zaštitom vlasti, o špijunima i potencijalnim ubojicama, o ljudima iz bivšeg režima - o posljedicama neprovođenja lustracije.

Status: Organizirani kriminal
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Korumpirano pravosuđe
Podobnost: SDP
Pravomoćnost: U očekivanju zatvora