itemscope itemtype="http://schema.org/Article" Ukradeno?: Zašto Linić i vašu djecu gura u dugove

Ukradeno?

Prvi i najstariji hrvatski portal s misijom upozoravanja na korupciju, iskorjenjivanju politički povezanog kriminala i rasipnosti, te podrškom neovisnom i djelotvornom pravosuđu. Kontakt: korupcija.hr@gmail.com

Ministar Slavko Linić odlazi u Sjedinjene Države po novi kredit od navodno 3,5 milijarde dolara. To mu je drugo zaduženje ove godine. Jedina razlika je što će sada biti uz više kamate. One koje kreditori traže za nepouzdane dužnike. A Hrvatska to jest. Kreditni rejting srozao joj se u zadnje dvije godine s “investicijskog” u “smeće”. Pa onda nedavno još jedan korak niže. Razlog zašto nas kreditne agencije takvima vide vrlo je jednostavan. Proračunski manjak iz godine u godinu raste, BDP kontinuirano pada, a vanjski dug sve je veći. Čista matematika. Dužnik sve više troši, a manje zarađuje. Zbog toga rizik povrata duga raste. Nema tu nikakvih sentimenata ni međunarodne zavjere.

Uostalom, ne budite licemjeri. Biste li vi svoj novac takvom dužniku dali na deset godina uz nižu kamatu? A znate da vam ga ni za deset godina neće moći vratiti, nego će samo plaćati kamatu i tražiti novi reprogram? A niste baš sigurni ni da će redovito plaćati kamatu. Pogotovo nastavi li s dosadašnjom fiskalnom praksom. Ako kamata bude samo 6,5%, Linić je prošao super. To je tek malo više od kamata na izdane državne obveznice bankrotiranog Cipra (6%) i puno manje od kamata na desetogodišne obveznice Grčke (10,1%). Da vam to zornije prikažem. Pod pretpostavkom da država zaista dobije 3,5 milijarde dolara, uz 6,5% kamate… Koliko nas to zapravo košta? Koliko novca na kraju treba vratiti vjerovniku (glavnica+kamate)? Puno. Samo ovaj jedan jedini Linićev američki izlet stvorio bi novu desetogodišnju rupu u proračunu od 32,3 milijarde kuna. To je gotovo 50% više od najoptimističnijih procjena mogućeg prihoda od monetizacije svih hrvatskih autocesta. Sve autoceste dali bi za samo jedan zajam? Da. I ne bi bile dovoljne. Ponovimo… to je izračun duga koji bi trebalo vratiti samo za ovo jedno novo dolarsko zaduženje.

Medijske rasprave o tome “treba li Linić baš sada ići po kredit” potpuno su promašene. Blagajnički gledano, jednostavno mora. Zašto? Zato jer na drugi način ne može skupiti dovoljno novca za ovoliki državni trošak i dospjele obveze. Porezom nije skupio koliko mu treba. Na domaćem tržištu ne može se toliko zadužiti, a nema dovoljno vremena za prodaju neke državne imovine kojom bi zakrpao rupu u proračunu. Može proglasiti bankrot i dati ostavku ili posuditi novac. Otprilike kao kad vam stigne enormno velik račun za telekom usluge. Sve što u tom trenutku možete napraviti je platiti ga. Ili vam isključe liniju. Kućnu istragu tko je vršljao po sumnjivim internet stranicama, jesu li djeca nazivala skupe brojeve nagradnih igara ili je senilna baka satima razgovarala s ujakom u Caracasu morate ostaviti za poslije. To pružatelja usluga ne zanima. Ni činjenica da vam kasni plaća. Posudi od susjeda, plati pa se žali i analiziraj. I tu leži glavni problem hrvatske političke prakse. Računi stalno rastu, a ponašanje korisnika se ne mijenja. Zato Linić ponovo ide kod susjeda po novac. To je puno lakše nego uvođenje reda u kući. Uostalom, ne može ga on sam uvoditi?

Postoje razni financijski trikovi za održavanje rastrošne države na životu. Barem do sljedećih izbora. To je horizont do kojeg političari razmišljaju. Idealno bi bilo da država troši onoliko koliko zarađuje. No, tako se ne dobivaju izbori. Svaka nova politička opcija obećava više kako bi potkupila birače da glasaju baš za nju. Jer, ako politički sponzori dobiju natrag točno onoliko koliko su dali, kakav je to deal? Moraju dobiti više. A da bi dobili više, država mora uzeti nekome drugom. Jer, država ništa sama ne proizvodi i ne zarađuje. Samo troši. Prvi trik je uzeti i potrošiti onoliko iznad svojih sadašnjih prihoda koliki je očekivani rast gospodarstva. Pa će veći BDP državi donijeti veći prihod i sakriti prekomjerni trošak. I pokriti proračunski manjak. Ako stvari baš ne idu kako su zamislili, uzmu kredit kojim pokriju manjak… i nadaju se da će gospodarski rast sljedeće godine ipak sve skupa popeglati. Sve države to rade. Problem nastaje kad troškovi države rastu puno brže od rasta BDP-a i vlastitih prihoda. Ostaju dva izlaza. Jedan je početi otimati imovinu građana novim većim porezima, a drugi je otimati imovinu djece. Budući da djeca nemaju pravo glasa, politički je oportuno oteti njima, a ne sadašnjim glasačima. To se čini dugoročnim zaduživanjem države, a za tekuću potrošnju. Djeca postanu dužnici, a političari novac potroše i razdijele onima koje više vole. Sada i ovdje. I svi sretni i zadovoljni. Osim djece koja cijeli život moraju otplaćivati ono što nisu potrošila.

No, i to ima svoje granice. Države koje to prečesto rade zaduže se više nego što mogu otplaćivati. A kad pretjeraju s poreznim opterećenjem, gospodarstvo učine nekonkurentnim. Pa BDP ne raste nego pada. Posljedica? Država ne može porezima skupiti dovoljno novca za financiranje vlastitog aparata niti otplaćivati dospjele kredite. A trebaju joj novi. I sve skupa vodi u bankrot.

Jalove rasprave oko toga može li sljedeće godine rast hrvatskog BDP-a biti 0,7 ili 1,3% jednostavno nemaju smisla. To nije dovoljno ni za otplatu postojećih kamata na kredite. Za držanje glave iznad vode, uz ovu razinu državne potrošnje, BDP mora rasti barem 5%. Ako ne raste, svejedno je koliko to manje raste. Razlika je samo u brzini kojom se približavate financijskom zidu.

Izlaz? Naravno da ga ima, samo on nije politički oportun. Morate smanjiti rashodovnu stranu proračuna, odnosno troškove države. I to nije pitanje volje i slobodnog izbora, nego raspoloživog novca. Izjava “neće biti otpuštanja u javnom sektoru” samo je financijski neutemeljena dnevnopolitička parola. Jer, ili će biti reformi i otpuštanja, ili će se plaće u tom sektoru drastično smanjiti. Pa vi birajte što vam je draže. Političari građane uvijek plaše da to znači otpuštanje vrijednih službenika na šalterima. A nikome nije palo na pamet da bi to možda moglo značiti ukidanje silnih novoosnovanih agencija, povjerenstava, zavoda, odbora, komisija, savjeta, instituta i ostalih izmišljenih političkih sinekura pri ministarstvima i državnim tijelima? Možda bi to moglo značiti ukidanje feudalne raspodjele javnih poduzeća koalicijskim partnerima kao dijela izbornog plijena? I… može li se uopće upravljati zemljom koja ima 576 jedinica lokalne samouprave?

Hrvati uvijek progutaju istu ideološku prevaru da strukturne reforme i drastično rezanje državnih troškova vodi do većeg siromaštva građana? I potpunog ukidanja socijalnih prava i beneficija? Gluposti. Stvar je upravo obrnuta. Da bi mogli imati pristojne plaće, mirovine, bolje obrazovanje, zdravstvo i javne usluge, treba biti bogatiji nego sada. Socijalni standard ovisi o tome koliko država ima novca. Ali novca koji nije dug. Nema većih mirovina bez više zaposlenih u realnom sektoru koji dobro posluju i plaćaju porez. Veliki državni aparat, proračunski manjak i zaduživanja države sigurno ne vode u tom smjeru.

Status: Banana republika
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Pseudo-intelektualna elita
Podobnost: SDP
Pravomoćnost: U očekivanju izbora

Link|