Ukradeno?

 Zakon o strateškim investicijskim projektima, čiji je prijedlog u četvrtak prihvaćen na sjednici Vlade, vrhunska je glupost koja još jednom pokazuje koliko je hrvatska Vlada neupućena u to što se događa u Hrvatskoj.

Za početak, pokušat ćemo protumačiti kakvu poruku šalje ovaj 'revolucionarni' zakon. Ono što bi Vlada željela da mi povjerujemo je da zakon šalje poruku investitorima i svima ostalima kako u Hrvatskoj posebno brinemo za velike ulagače i želimo im na sve moguće načine olakšati ulaganje.

Legalizacija postupka koji se dosad rješavao kroz korupciju

No, ono što ustvari poručuje taj zakon je: birokracija i administrativne zapreke su nam toliko velike da smo i sami nesposobni to riješiti pa, evo, moramo donijeti zakon da bismo čak i mi to probali na neki način zaobići. Ako se imalo promisli o Zakonu, na vidjelo dospijeva činjenica da je on samo legalizacija postupka koji se dosad rješavao kroz korupciju. Prije ste morali podmititi jednu ili više osoba ako ste željeli realizirati investiciju i zaobići i ubrzati propisani postupak dobivanja mišljenja i dozvola. Sada će, uz uvjet da ste bogataš, postupak zaobilaženja dobivanja mišljenja i dobivanja dozvola preko reda za vas napraviti državna uprava. Bravo.

Preveliku birokraciju Vlada rješava dodavanjem još birokracije

U toj, de facto legalizaciji postupka karakterističnog za korupciju ali, srećom, bez predaje novca "ispod stola", paradoks leži u činjenici da problem prevelike birokracije Vlada rješava dodavanjem još birokracije, novim zakonom, novim pravilima, novim postupcima i time sličnim. Vlada, još jednom, u samom prijedlogu priznaje da su administrativne zapreke za ulagače prevelike i to rješava zakonom koji predviđa još birokracije. Ingeniozno, nema šta.

Laički, tridesetak članaka tog zakona može se svesti na ovo: ako imate dovoljno novca za vas ćemo zaobići proceduru i sve napraviti navrat-nanos, pa onda kasnije možda ispravljati. Odlike pravne i uređene države, jelda?

Imate li dovoljno love sve ćemo za vas riješiti u mjesec dana

Najveća greška zakona je, taj, sam zakon. Njime se brzi, ili brži, postupak dobivanja dozvola i mišljenja za neko ulaganje predviđa samo za investicije koje prelaze 150 milijuna kuna, odnosno 20 mil. kuna radi li se o ulaganju na otoku ili području od posebne državne skrbi. Ove odredbe pokazuju da hrvatska Vlada nema pojma o hrvatskom gospodarstvu. Zakon je odredbama o iznosu ulaganja vrlo očito usmjeren na tzv. strateške investicije odnosno velike ulagačke projekte. U izjavama vezanim uz sam zakon ističu to već mjesecima i članovi Vlade.

Problem s time je to što se na ruku ide samo velikim ulagačima sposobnim za velike investicije. Imate li dovoljno love sve ćemo za vas riješiti u mjesec dana. No, ako ste mali poduzetnik, tko vas šiša. Vi možete na dozvole čekati mjesecima ili godinama. Umjesto da promijeni pravila za SVE poduzetnike, Vlada to čini samo za velike.

Nevjerojatno je koliko je velika hrvatska birokratska hobotnica
Prema podacima Financijske agencije, mali i srednji poduzetnici, oni kojih se novi zakon o investicijama uglavnom ne tiče, u Hrvatskoj zapošljavaju više od dvije trećine ljudi koji rade u privatnom sektoru (oko 570 tisuća radnika). Hrvatska vlada prijedlogom zakona izravno poručuje da nema pojma da je malo i srednje poduzetništvo osnova domaćeg gospodarstva. Drugim riječima, želi li neki mali ili srednji poduzetnik investirati pet ili deset milijuna kuna u razvoj svoje tvrtke, Vlada mu zakonom poručuje da nek dozvole čeka mjesecima. Ako uopće ima sreće da ih dobije. Ukratko, umjesto da se Vlada potrudi skratiti proceduru za sve poduzetnike, ona je odlučila samo velikim poduzetnicima omogućiti da je zaobiđu.

Kog će nama vraga znanje, kad imamo cigle

Sad ćemo još oko baciti na nekoliko zanimljivih članaka. Ono osnovno je da bi se strateškom investicijom (dakle, investicijom koja će ići po "brzom" postupku) trebalo proglasiti ulaganje čiji kapitalni troškovi prelaze 150 milijuna kuna. Ključna riječ je "kapitalni". Kapitalni trošak je, ugrubo, trošak odnosno investicija kojom se grade zgrade, kupuje zemljište, oprema za tvornice i slično. Pojednostavljeno, da bi vaš projekt potpao pod ingerenciju ovog zakona vi se morate obvezati na to da ćete na nekretnine i opremu potrošiti 150 milijuna kuna.

Drugim riječima, kad bi, nekim čudom, britansko Sveučilište Oxford došlo u Hrvatsku i reklo: želimo za 20 milijuna kuna zakupiti, kupiti ili izgraditi zgradu u Zagrebu u kojoj ćemo onda potrošiti pet milijardi kuna na školovanje hrvatskih državljana - to ne bi bila strateška investicija. Kog će nama vraga znanje, kad imamo cigle, poručuje nam zakonom Vlada. Čak i na samom početku Zakona stoji da se strateškim projektima mogu proglasiti oni projekti koji "uključuju građenje građevina". Opet, poželi li možda Harvardsko sveučilište opremiti neku našu zgradu i sa 100 milijuna kuna vrijednom opremom te od nje napraviti novi znanstveni laboratorij u kojem će godišnje trošiti tri milijarde kuna na plaće znanstvenika, to u Hrvatskoj opet neće biti strateška investicija.

U svemu tome Zakon je čak i toliko nedorečen da se članak koji propisuje uvjete da bi se neki projekt proglasio strateškom investicijom može protumačiti na način da uopće nije potrebno da ulaganje bude gospodarski projekt, odnosno da se netko može sjetiti da sebi izgradi vilu vrijednu 30 milijuna kuna na nekom otoku i da to bude proglašeno strateškom investicijom.

I naravno - osnujmo Povjerenstvo

A kad smo već kod ulaganja na otocima, zahvaljujući tome što se zakonom predviđa zaobilaženje najvećeg dijela procedure, može se desiti da netko odluči na nekom otoku sagraditi ruglo od trgovačkog centra ili hotela vrijedno 21 milijun kuna i nitko mu neće ništa reći. Jer se zakonom zaobilaze procedure vezane uz generalne urbanističke planove i slične.

Dalje, u prijedlogu zakona navodi se da će se osnovati Povjerenstvo za proglašavanje strateških investicija. Na čelu povjerenstva će biti potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo. Caka je samo u tome što mi potpredsjednika Vlade za gospodarstvo nemamo.

Predsjednik Vlade Zoran Milanović kazao je u četvrtak na sjednici Vlade da je zakon pripreman dovoljno dugo da bude dobar. U tom dugo pripremanom zakonu koji, između ostalog, projekte dijeli na privatne i javne stoji i da svaki strateški projekt mora imati nešto što se zove Operativna skupina. Pazite sad. Voditelj Operativne skupine za privatne projekte bira se "iz redova predstavnika državne agencije nadležne za investicije ili iz redova predstavnika resornog središnjeg tijela državne uprave", a za javne projekte "iz redova predstavnika resornog središnjeg tijela državne uprave ili iz redova predstavnika državne agencije nadležne za investicije". Jednostavnije: šef Operativne skupine za privatne projekte bira se iz institucije A ili institucije B, a za javne projekte iz institucije B ili institucije A. Što bi tek bilo da su zakon pripremali na brzinu.

Jedina dobra stvar koja se nalazi u Zakonu protegnuta je kroz dva članka i, da je Vlada stvarno htjela napraviti nešto čime bi poboljšala poduzetničku klimu u Hrvatskoj mogla je cijeli taj Zakon i proceduru vezanu uz njegovo donošenje svesti samo na ta dva članka. Radi se o odredbi kojom se nepoštivanje 15-dnevnih rokova u kojima se moraju izdati odobrenja i dozvole za investicije smatra teškom povredom službene dužnosti te o odredbi da se sudski i upravni postupci koji se vode u vezi s nekretninama i pravima potrebnim za provedbu strateškog projekta proglašavaju hitnima. I to je to. Dakle, ako negdje neki lokalni aparatčik ili državni institut zavlači s mišljenjem ili dozvolom za neku investiciju, da mu otkaz visi nad glavom. Ili ako negdje neki sud oteže s odlukom važnom za investiciju, da se proces provede po hitnom postupku.

Smijeh od zakona

U želji da na kraju još jednom ukažemo Vladi što treba napraviti, a što nije napravljeno ovim smijehom od zakona, ponavljamo: pomozite svima, ne samo njima. Vaša rješenja trebaju omogućiti da dozvole brže dobivaju svi poduzetnici, a ne samo najveći. Umjesto da gubite vrijeme na sastavljanje ovako glupih zakona, mogli ste to vrijeme potrošiti na poboljšanje procedura koje guše sve poduzetnike, ne samo velike. Još jednom, dvije trećine zaposlenih u privatnom sektoru u Hrvatskoj je u malom i srednjem poduzetništvu. Dozvolu za svoje ulaganje mali poduzetnik treba dobiti za tri dana, srednji za sedam, a veliki za 15. To bi već bio početak rješavanja problema. No, niti to se ne rješava novim zakonom, nego optimizacijom procedura. A ako se, primjerice, samo za odobravanje imena tvrtke mora čekati sudska odluka što zna trajati po mjesec dana, a vi ne smatrate da je to problem, onda je vrlo očito gdje se nalazi glavna prepreka ulaganjima u Hrvatskoj. U Zagrebu na Markovom trgu.

Gost komentator/Karlo Vajdić
21.06.2013.

Status: Nesposobnost uprave
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Na račun građana
Podobnost: SDP
Pravomoćnost: U očekivanju izbora