Ukradeno?

RAZORAN SANADEROV EFEKT

Kontrarevolucija, restauracija ili nešto treće, još žešće – čime će u konačnici rezultirati završnica hrvatske bitke protiv korupcije na najvišoj državnoj razini?
Nužno je otvoriti raspravu o toj trilemi već danas, da se vrlo zahtjevne istražne radnje DORH-a i USKOK-a unazad godinu dana ne bi svele samo na sumnjičenje, suđenje ili kažnjavanje osoba iz hrvatskog političkog i gospodarstvenog vrha. Jer, visokim političkim i ekonomskim adresama sa zapadne strane, koje su u Hrvatskoj potaknule taj aktualni udar na korupciju, možda je u interesu da se osude hrvatski akteri, ali da se njihovi zapadni partneri prešute, i da se posljedice te korupcije, zadrže: dakle, da se ni na koji način ne ugroze veliki ovdašnji posjedi, što su – posredstvom nakaradne privatizacijske politike i još tragikomičnije hrvatske politike ubrzanog puta u NATO i EU, začinjeni međunarodnom korupcijom – unazad desetak godina otklizali u većinsko vlasništvo inozemnih banaka i kompanija.

Nasuprot toj inozemnoj igri, maloj je, prezaduženoj i rasprodanoj Hrvatskoj, valjda, u strateškom interesu, ne samo da otkrije krivce vlastite nevjerojatne propasti, nego i da u svoj posjed vrati što veći dio rasprodanih ili korupcijom devastiranih gospodarskih i financijskih potencijala. Sve to – koliko god bi moglo na kratki i srednji rok – biti bolno, rizično i skupo, na dulji bi se rok moralo isplatiti, ako se i sam koncept hrvatskog priključivanja u Europsku uniju postavi na nove temelje. Jer, Hrvatska od ulaska u punopravno članstvo Unije može imati više koristi nego štete samo pod uvjetom, da u Uniju ne ulazi ni kao prezadužena, niti kao depresijska, pa ni kao kolonijalna zemlja, nego kao poletno gospodarstvo, s kvalitetnim vlastitim gospodarskim potencijalima i konkurentnim industrijskim i turističkim brendovima.

Mađarska INA kao »ključ«
Izdavanje naloga za uhićenje bivšeg premijera (s obzirom na demokratsko biće današnje Hrvatske) nije ni kontrarevolucija niti revolucija, ali – s obzirom na sumnje u organizirani kriminal njegove šire ekipe na vlasti, prožete korupcijom – sluti na preokret, kojem tek treba dati njegovo povijesno ime. Dobro se podsjetiti, da je Hrvatska već 1990. podržavila svu dotadašnju društvenu imovinu, da bi je godinu- dvije poslije izložila najprije pretvorbi, a zatim i privilegiranoj i vrlo kaotičnoj privatizaciji, pa naposljetku i rasprodaji ili predaji stranim bankama i kompanijama. Preostali državni i javni sektor u Sanaderovoj je eri postao ranjiv na domaću i međunarodnu korupciju, što je u kombinaciji s precijenjenim tečajem i visokom državnom potrošnjom rezultiralo previsokim vanjskim dugom, smanjenim fiskalnim prihodima, gospodarskom depresijom i enormnim bogaćenjem »tranzicijske« elite, njih desetak tisuća u prvom i još pedesetak tisuća osoba u drugom krugu.

Obezglavljena kolonija?
Stoga će Sanaderov efekt (točnije, posljedice sumnjičenja ili optužbe protiv donedavnog premijera za upravljanje organiziranim kriminalom) biti razoran, ne samo za vodeću političku stranku, HDZ, nego i za nesagledivo velik broj tranzicijskih aktera, koji su se unazad 15 godina protuzakonito obogatili, i to na račun državne imovine ili na štetu poreznih obveznika. Ako bi se cjelokupna, snažno zahuktala akcija DORH-a protiv korupcije na najvišoj državnoj razini zadržala samo na sudskim procesima i eventualnim kaznama desecima najisturenijih osoba, a zadržala gospodarska i vlasnička struktura nastala korupcijom i nerazumnom rasprodajom najkvalitetnijih domaćih gospodarskih i financijskih potencijala, tada bi Hrvatska od uigrane korupcionaške zemlje postala samo obična, obezglavljena kolonija, bez ikakve autonomne perspektive.
Ako bi za sudskim postupcima, slijedila i zakonodavna aktivnost, kojom bi se sve rasprodano ili, preko korupcije, predano i oteto, vratilo u većinski državni posjed, tada bi Hrvatska na manje bolnim temeljima mogla pokušati ponovno prići punopravnom članstvu u Uniji, pod uvjetom da se svojom radišnošću, obrazovanošću, inventivnošću, bezgraničnim strpljenjem, pa i nevjerojatnim poštenjem – u vidokrugu do 2025. – izvuče iz najteže gospodarske depresije u svojoj povijesti. Ključ preokreta bit će odnos Vlade prema MOL-u, u odnosu na koji i SDP-ov predsjednik, Zoran Milanović, traži da Vlada svako stjecanje većinskog vlasništva u INA-i može dopustiti samo uz suglasnost Hrvatskog sabora. U to ime, podsjeća Vladu Milanović, dobro je uvažavati praksu velikih europskih država, koje su na slične načine zaštitile sve svoje nacionalne strateške sektore od inozemnih preuzimanja.

Oteto – prokleto i vraćeno
Ali, protiv »pljačke stoljeća« i tranzicijske korupcije na međunarodnoj i nacionalnoj razini nužne su sveobuhvatne protumjere: od nacionalizacije svih rudnih izvora do zabrane prodaje svih prirodnih potencijala, kao i većinskih udjela u preostalim strateškim djelatnostima. Budući da su i prema nalazima Državne revizije, i prema ocjenama većine vodećih domaćih stručnjaka, inozemnim investitorima po preniskim cijenama prodane i INA, i Hrvatski telekom, i većina banaka, i niz strateški važnih kompanija, sve bi ugovore u tim slučajevima trebalo staviti izvan snage. Osobito, ako se može dokazati, da su se na poklonjenim kapitalima inozemni vlasnici u međuvremenu višestruko naplatili (ako su i one popusne svoje troškove platili iz vlastitih prihoda)!
Ako Hrvatska želi kao uspješna ekonomija ući u Europsku uniju, tada mora imati većinsko vlasništvo bar u tri velike ovdašnje banke, i bar u strateškim djelatnostima, kao što su poljoprivreda, energetika, naftna industrija, proizvodnja hrane, telekomunikacije i turizam. Suludoj doktrini, prema kojoj Hrvatskoj ne treba većinsko vlasništvo ni u bankama, ni u industriji, ni u turizmu, a velikim europskim, ruskim i kineskim kompanijama i bankama treba i na njihovom terenu i u maloj Hrvatskoj, valjda je – u sjeni potrage za Sanaderom – došao kraj.

Status: Organizirani kriminal
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Milijarde
Podobnost: HDZ/SDP
Pravomoćnost: U očekivanju pljenidbe