itemscope itemtype="http://schema.org/Article" Ukradeno?: Kuljiš - kronika podzemlja

Ukradeno?

Prvi i najstariji hrvatski portal s misijom upozoravanja na korupciju, iskorjenjivanju politički povezanog kriminala i rasipnosti, te podrškom neovisnom i djelotvornom pravosuđu. Kontakt: korupcija.hr@gmail.com

Ili na vlasti ili u zatvoru Svi moji stari drugari u najmanju su ruku predsjednici vlada i država, ako već nisu u zatvoru ili čekaju presudu, dok se ja svakodnevno natežem s takozvanim izvorima, osujećenim poduzetnicima i lukavim biznismenima, razočaranim državnim službenicima, lupežima, kurvama, pijancima, “majmunima, gangsterima i herojima” hrvatske tranzicije, s tom raznovrsnom faunom našeg društvenog i gospodarskog života koju najčešće lovim u svom privatnom Serengetiju na terasi “Oleandar” zagrebačkog hotela “Esplanade”.
No, ne bih se trebao žaliti – moj bivši paparazzo Ivo Pukanić Puki uspio me, istina, za kratko vrijeme dostići i prestići pa istisnuti iz novina koje sam pokrenuo, prodati ih za 24 milijuna eura nepoznatim kupcima, koji su na dogovor o preuzimanju udjela došli u pratnji premijera Sanadera, pa je u Americi pribavio “Bentley” i kešom kupio penthouse u Miamiju, a odmah zatim odletjeti u zrak jer su neki njegovi nezadovoljni partneri iz podzemlja zaključili kako je “novac potekao tokovima koji nisu bili dogovoreni” (što je jedna legendarna formulacija iz dublje povijesti našeg tranzicijskog žurnalizma). Znači, nisam prošao najgore, a imam i satisfakciju – pravda je naposljetku pobijedila!
I ne samo to, nego je osiromašena država uime svoje neodgovorne, češće beskorisne nego zloćudne tajne službe pristala da mi iskrca odgovarajuću svoticu, koja nije bogatstvo, ali čovjeka izrazito veseli u ovakvim prilikama dok Linić vreba na svaku kuna koja se pojavi na bilo čijem žiroračunu…
Kako smo ja i moćna hrvatska obavještajna zajednica što broji tisuću i pet stotina visokoplaćenih većinom besposlenih i potpuno nesposobnih klandestinih specijalista rodom iz pasivnih krajeva, došli uopće u sukob?
Povijest naših nesuglasica je duga. Prvi put bio sam “u obradi” još početkom devedesetih kad me “pod mjere” stavio moj stari drug, sad murterski slastičar i gospićki lovački koncesionar Smiljan Reljić, tada šef ondašnjeg SZUP-a, kako se u to nježno doba demokracije zvala Manolićeva pohrvaćena Udba u funkciji Tuđmanova režima. U sklopu “operativne akcije Pastir”, šireg osiguranja prvog papina posjeta Hrvatskoj, odobren je nadzor dvanaestorice opozicijskih političara, sindikalnih vođa (recimo Vilima Ribića), te novinara “Ferala” i glavnog urednika “Globusa”. To sam tada bio ja, a zašto su posumnjali da spremam atentat na blaženoga Jana Pawela II., nemam pojma – u tom sam času sa zloglasnim ateističkim anarhistom Ivanom Miklenićem (koji još nije bio postao urednik “Glasa Koncila”, nego posilni moga kolege i prijatelja don Živka Kustića) pripremao divot-ediciju “Papa u Hrvatskoj”, koju smo po visokoj cijeni frknuli u 70.000 primjeraka. Od toga, doduše, nisam vidio ni feniga, jer su se moji izdavači oko distribucije uortačili s legendarnim poduzetnikom Hrvojem Petračem.
No, to je davna historija – dossiere o praćenju navodnih sumnjivaca, zapravo nepoćudnih opozicionara i kritičara personalne vlasti Zmaja s Pantovčaka, vlada je Ivice Račana dala na uvid svima koji su bili predmet obrade. Mogli su ih pročitati u arhivu Službe u Vukovarskoj ulici. Ja nisam išao, nije me zanimalo – znao sam da unutra nema ništa. Imun sam na takve pritiske – ne kockam, ne kurvam se, ne konzumiram drogu, a od poroka imam samo neutaživu potrebu za dociranjem o povijesnim temama, obično o Staljinu, Titu, komunističkoj i fašističkoj revoluciji iz dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Kako su me prebili
Na dan izborne šutnje uoči izbora u drugi predsjednički mandat Stipe Mesića 2005. godine na stubištu moje kuće u samom središtu grada, u pola bijela dana, napala su me i isprebijala dvojica gangstera. U to doba novinari i još neki ljudi povezani s medijima uredno su premlaćivani, tko bejzbol-palicama, tko bokserima, tko ručno, ovisno o stupnju sankcije i temperamentu izvršilaca angažiranih u tom studentskom-servisu zagrebačkog podzemlja. Policija nije ništa učinila da pronađe počinitelje iako su znali o kome je riječ. Štoviše, izveli su razne manevre da stvar zamagle, kao što su to, na puno višoj razini, uradili i poslije dva uzastopna ubojstva koja su potresla Hrvatsku – onog Pukanićeva i onog Ivane Hodak, slučajeva koji još nisu dobili finalno objašnjenje i pravi epilog. Znači, bio sam nervozan kad bih izlazio na ulicu, osvrtao se i ubrzo opazio da me prate...
Stajao bih na ulici ispred kuće s prijateljem pa uočio kako tip na drugoj strani ceste tobož fotografira curu koja stoji metar ispred njega, aparatom s velikim teleobjektivom, s kojim je zapravo nišanio preko njena ramena. No, nisam ja tu bio primarno interesantan, nego onaj s kojim sam razgovarao, moj prijatelj Žac Dolački, bivši šef odjela za borbu protiv organiziranog kriminala MUP-a Hrvatske. On je smijenjen i udaljen na neku sporednu dužnost kad je Sanader uklonio njegova šefa, Račanova ravnatelja policije Ranka Ostojića.
Što se valjalo iza flanjke? Uskoro smo to saznali iz glasila podzemlja, tjednika “Nacional”, lista koji sam osnovao svojim parama pa mi ga je Puki preoteo i iz njega me izbacio... U “Nacionalu” je objavljeno kako je šef Protuobavještajne agencije (POA) mr. Franjo Turek uputio predsjedniku države, premijeru i predsjedniku Sabora čuvenu “Predstavku” u kojoj opisuje rad “izvaninstitucionalne grupe u MUP-u koja radi protiv interesa Hrvatske”. Magistar Turek provalio je tu opasnu skupinu koju navodno sačinjavamo Ostojić, Žac i dvojica nas novinara, Gordan Malić i ja, koji objavljujemo tekstove o kriminalu, kriminalcima, obavještajnom podzemlju i političkim interesima koji su s njima povezani.

Silno su me uvrijedili
U “Predstavci” se likovi urotnika karakteriziraju na razne načine – Malić je engleski špijun, dok je za mene pisalo da sam “prema operativnim saznanjima još 1991. bio angažiran u radu protiv interesa Hrvatske kao agent Službe državne bezbednosti pod kodnim imenom Stevan”. Silno me to uvrijedio, najviše zbog prozaičnog pseudonima koji razotkriva kakva je mizerna uobrazilja vragometnoga magistra – nikad ne bih pristao da radim kao tajni agent osim pod kodnim imenima Bazilisk ili Nimrod, a za Tureka ne bih radio ni u tom slučaju jer mi se frajer gadi – bivši udbaš, napredovao je jer je za Službu “pokrivao” Gospić u doba ubojstava civila koje je ondje izvršio Norac. Poslije je postao Pašalićev čovjek, a zatim se stavio na raspolaganje najmračnijim silama pa je, kako su svjedočili ljudi koje sam ponudio sudu kao očevice u ovom procesu što sam ga upravo dobio, sudjelovao je na sastancima uredništva “Nacionala” s Petračom i ostalim likovima Pukijeve zavjereničke skupine koja je – ni manje ni više – imala ambiciju da pod svoju kontrolu stavi sve procese u državi.
Svi su se bojali njihove moći – prošireni kolegij “Nacionala” mogao te ozloglasiti, uhapsiti, oteti ili učiniti da nestaneš. Tu je glavni bio Željko Bagić, šef kabineta bivšeg predsjednika Mesića, koji sastancima nije pribivao u privatnom svojstvu. Drugi je bio – magister Turek, šef obavještajne službe i autor “Predstavke”, a kao treći sudionik – Hrvoje Petrač, simpatični Zagorac osuđen zbog otmice Zagorčeva sina i drugih nedjela, od kojega je strepila zagrebačka mafija. Bio je tu naposljetku i sam Puki koji je, jadan, zaglavio, a još ne znamo zašto, kao što nam nije jasno ni to gdje je nestalo onih dvadesetak milijuna eura isplaćenih prilikom prodaje “Nacionala”. Udovica, naime, nije ništa dobila, nego je umrla od gladi i tuge, a nije ni njena kći, možda nešto jedino ljubavnica, što znači da je investicija nepoznatog dobročinitelja u list koji je ubrzo ukinut praktično iščezla kao i svi drugi likovi i predmeti u tom kriminalno-korupcijskom thrilleru sa zagrebačkog asfalta.
Kad je priča o meni kao “agentu Stevanu” izašla u “Nacionalu” ilustrirana faksimilom dossiera, nazvao sam svoga odvjetnika Orsata Miljenića i rekao mu: “Vidi, sad ih imamo – tu je faksimil dokumenta SOA-e, ajmo ih utužiti!” Žac i Malić su se nećkali, nisu bili spremni godinama se potezati po sudu i proći kalvariju hrvatske pravne države. Kako sam ja ionako stalno u Ilici na Kaznenom općinskom – i u zadnje vrijeme tu mi baš dobro ide jer sam, recimo, pregazio Matkovića (bivšeg direktora Zračne luke Zagreb), dobio predsjednikovu savjetnicu Zrinku Vrabec Mojzeš (sud je podržao moju ocjenu da je sukriva za propast Radija 101), a lišo se nagodio s Čermakom i Kikašem (što znači da na tom turniru vodim s osam bodova iz četiri utakmice u gostima) – odlučio sam učiniti još i taj napor u sankcioniranju pravde i istine te sam započeo dugotrajni proces, koji je završio malim pravosudnim trijumfom. U međuvremenu sam izgubio odvjetnika jer je postao ministar pravde, a nešto slično dogodilo se i s mojim liječnikom, pa ne znam tko će mi ubuduće pružati pravnu i hitnu pomoć, što je misao koja malo pomućuje sadašnji osjećaj potpune satisfakcije.
Afera “Predstavka” i “Nacional” drugim protagonistima nisu donijeli ništa dobra. Puki je poginuo u eksploziji autobombe. Njegova zamjenica dobila je ubrzo nogu iz redakcije te osnovala “Aktual”, iz kojega su je isti ljudi opet istjerali pa sad naokolo luta kao Onibaba, ukleta prikaza iz japanskog filma Kaneta Shinda iz 1964. godine. Petrač je odležao u Lepoglavi pet od sedam godina zatvorska kazne, malo u ribnjaku, u otvorenom dijelu, malo “u zvijezdi”, u maximum securityju, bez plazme i restoranske dostave. Magister Turek dobio je cipelu, ali se snašao – postao je direktor Metalne industrije Varaždin. I on je izgubio na sudu – protiv Malića i Ranka Ostojića koji su ga u novinama prozvali “zaštitnikom organiziranog kriminala u Hrvatskoj”. Željko Bagić je nezaposlen. Njegov šef Stipe Mesić, također. A Ivi Sanaderu, koji se najviše angažirao oko prodaje “Nacionala”, osmjehuje se zatvor. Mogla bi biti Desetka, u kojoj će on biti Bo Derek.

Status: Organizirani kriminal
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Korumpirano pravosuđe
Podobnost: HDZ/SDP
Pravomoćnost: Zaključeno

Link|