Ukradeno?

Tko je Danko Končar, bogati britanski poduzetnik hrvatskog podrijetla kojem Vlada želi prodati brodogradilišta po cijeni od jedne kune, i zašto je u bivšoj državi osuđen na 12 godina zatvora?

Bogatog poslovnog čovjeka Danka Končara (67), koji je zainteresiran za kupnju pet hrvatskih brodogradilišta i koji je više puta o tome razgovarao s predstavnicima hrvatske Vlade, 1977. Okružni sud u Zagrebu osudio je na 12 godina zatvora zbog privrednog kriminala i “pljačke društvene imovine”.

Teška presuda i osam godina zatvora, koji su trajno obilježili njegovu sudbinu u bivšoj državi, vjerojatno su jedan od razloga zbog kojih se mogući kupac hrvatskih brodogradilišta drži podalje od medija, svjestan da medijski interes neizbježno sa sobom nosi “čačkanja” po biografiji i izvlačenje leševa iz ormara. Redakciji Globusa javio se čitatelj koji je, doznavši u novinama za vijest da je Končar izgledan ponuđač za kupnju hrvatskih brodogradilišta, u mogućem kupcu prepozno nekadašnjeg sustanara iz zatvorske ćelije zagrebačkog Okružnog zatvora.

Pet mjeseci od pokretanja istrage, 21. travnja 1977., zamjenik okružnog javnog tužioca Mladen Pantlik podigao je optužnicu u kojoj na sedam gusto tipkanih stranica teksta Končara optužuje za zloupotrabu položaja i ovlasti i pljačku društvene imovine čak u četiri slučaja uvoza i izvoza robe za jugoslavenska poduzeća. Pojednostavljeno rečeno, Končara se u svim slučajevima teretilo za naplaćivanje više desetaka tisuća DEM provizije koja nije smjela zvršiti u njegovu džepu, i to na štetu nekog od jugoslavenskih poduzeća za koje je kupovao ili prodavao, ili onoga u kojem je bio direktor.

Jedanaest mjeseci nakon pokretanja istrage i šest mjeseci nakon podizanja optužnice sudsko vijeće Vladimira Sučevića osudilo je Danka Končara za dva od ukupno četiri kaznena djela koja su mu u optužnici stavljena na teret. Končara je sud proglasio krivim jer je Šumskom gospodarstvu Delnice, koje je svoje drvne proizivode preko Jugoturbina Commercea izvozilo talijanskoj tvrtki Imexo, naplatio četiri posto provizije od vrijednosti prodane robe, iako se ona nije smjela naplaćivati.

Sud je dokazao da je Končar dobivenu proviziju uplatio u korist tvrtke EIC Development Contractors u Londonu te ju je s njezinim direktorom Bertramom Robertssom podijelio popola. Utvrdivši da je Končar protuzakonitom naplatom provizije Šumsko gospodarstvo Delnice oštetio za 383.363,20 dinara, sud mu je izrekao kaznu od osam godina zatvora.

U istome je procesu Okružni sud u Zagrebu Končara proglasio krivim jer je od nizozemske tvrtke “Noneco” naplatio dva posto provizije od vrijednosti robe uvezene za potrebe poduzeća “Topola” iz Bačke Topole. Proviziju je u ovom slučaju Končar od Nizozemaca od kojih je roba kupljena imao pravo naplatiti, ali je problem bio u tome što je ona pripadala poduzeću Jugoturbina Commerce, čiji je Odjel ekonomskih konstrukcija i financijskih aranžamana Končar tada vodio.

Končar je, međutim, dio provizije u iznosu od 30.000 Hfl koju je naplatio od nizozemske tvrtke uplatio na račun poduzeća “Radkon” sa sjedištem u Londonu, kojem je vlasnik bio njegov brat Lazo Končar. Ni drugi dio provizije od 80.000 Hfl ili 524.723,65 dinara, koje je na amsterdamskom aerodromu primio od nizozemskog biznismena Oskara Kohnena, direktora tvrtke “Noneco”, Končar nije uplatio na račun Jugoturbina Commercea, nego ju je zadržao za sebe.

Za to mu je djelo, "pljačku društvene imovine", sudac Vladimir Sučević “odrezao” deset godina zatvora. Kako jednistvena kazna u slučaju optužbe za više kaznenih djela nikada nije mehanički zbroj svih izrečenih zatvorskih kazni, nego nešto manja, tako je i sudac Sučević Končaru izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od 12 godina.

Supruga, diplomirana arhitektica, koja je bolovala od teške kronične bolesti, s vremenom je posve izgubila sposobnost da se brine o troje maloljetne djece, te su skrb nad njima dok je Končar bio u Lepoglavi preuzeli djed i baka. Upravo zbog tih okolnosti Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske uvažilo mu je jednu od žabli i zbog teških obiteljskih prilika smanjilo mu kaznu s 12 na 10 godina.

Vrhovni sud SRH u travnju 1983. zbog istih je razloga donio odluku o izvanrednom ublažavanju zatvorske kazne s deset na devet godina. Samo pet mjeseci poslije, u rujnu 1983., Komisija za uvjetni otpust tadašnjeg ministarstva pravosuđa donijela je odluku da se Danko Končar pusti na uvjetnu slobodu. Tu odluku uprava lepoglavskog zatvora provodi u djelo 30. prosinca 1983. Nakon osam godina Končar je Novu godinu 1984. dočekao s obitelji.

Dani koji su uslijedili nisu mu bili laki. Morao je s etiketom osuđenog privrednog prijestupnika naći posao i vratiti državi novac pribavljen kaznenim djelom. U egzistencijskoj bitki obitelj Danka Končara dočekala je raspad jugoslavenskog režima, za koji je njegovo poimanje poduzetnosti i snalažljivosti u međunarodnom trgovanju bilo težak krimen.

Međutim, sklonosti koje su ga u bivšem režimu odvele iza lepoglavskih rešetaka, nakon pada onih drugih, zvanih “željezna zavjesa”, napokon su mu donijele toliko željeni novac. Što je sve u proteklih 19 godina prodavao i kupovao kako bi ga se domogao, možda nikada nećemo doznati. U doziranim i šturim izjavama što ih je proteklih dana dao hrvatskim medijima Končar za sebe tvrdi da je sklon poslovnom riziku.

S obzirom na ono što stoji između korica prašnjavog sudskog spisa na zagrebačkom Zrinjevcu, čini se da toj njegovoj izjavi treba vjerovati. Kao i njegovoj tvrdnji da ga obitelj u toj novoj avanturi zvanoj kupnja hrvatskih brodogradilišta nije sklona podržati.

Status: Pljačka u pripremi
Lokacija: Hrvatska
Opseg: Milijarde
Podobnost: HDZ
Pravomoćnost: U očekivanju zabrane poslovanja